POLJE I PONORNICA: Tradicionalna seoska zajednica (1. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Glavna su obilježja svake seoske zajednice – kažu sociolozi – vezanost uza zemlju, naglašen oblik tradicionalizma, sumnjičavost i oprez prema svemu novomu, patrijarhalna autoritarnost te seosko javno mnijenje koje spontano nadzire ponašanje svojih članova. Premda ima, ovisno o društvenom poretku, seoskog glavara, koji je stanovita spona s vlašću i postojećim poretkom, u središtu je seoske zajednice obitelj patrijarhalnog tipa. Posljednjih stotinjak godina duvanjska je seoska obitelj prešla put od zadružne obitelji preko bratske obitelji do suvremene jezgrene obitelji. Ne pišem ovo na temelju dokumentirana dijakronijskog istraživanja već na osnovi prisjećanja na ono što sam vidio i čuo u svome djetinjstvu nakon Drugoga svjetskog rata. U to doba u Srđanima, mome rodnom selu, više dakako nije bilo nijedne zadružne obitelji. Prevladavale su jezgrene obitelji u kombinaciji s bratskima. No u duvanjskim selima tada bi se našla još pokoja zadružna obitelj, primjerice u selu Lipi. Brojila je dvadesetak članova, a neki njezini članovi već su bili u “četvrtom kolinu” (naraštaju, generaciji), izašli su iz rodbinskog odnosa pa su se, po ondašnjim katoličkim normama, “mogli uzimat” (sklopiti brak). No to je već tada bila iznimka i rijetkost o kojoj se pripovijedalo. Između dvaju svjetskih ratova u selima oko Duvanjskog polja prevladavala je još, čini se, bratska obitelj s pokojom jezgrenom. U bratskoj obitelji, oženjena braća s djecom ostajala su u zajedničkoj obitelji i zajedničkom kućanstvu, na čijem je čelu bio kućni starešina, obično otac ako je još bio pri snazi, ili stariji brat. On je vodio cjelinu kućanstva, organizirao poslove, predstavljao obitelj pred seoskom i državnom zajednicom. Bez njegova znanja i privole nijedna se važnija odluka u obitelji nije mogla donijeti, pa i kad se radilo o ženidbi i udaji. Ponedjeljkom bi obično išao na pazar (tržnica) u čaršiju (Tomislavgrad, Duvno) s tovarom žita te za utrženi novac nabavljao potrepštine koje seoska zajednica nije proizvodila, sol, šećer i petrulju (petrolej). Po načelu podjele rada pojedini brat prihvaćao bi određen posao unutar kućanstva, poljodjelski, stočarski, zidarski ili tesarski. U bratskoj je obitelji vladao strog patrijarhalni poredak i red te naglašena prevlast odrasla muškarca nad ženama i djecom a kućnog starešine nad svom kućnom čeljadi (članovima obitelji).

Stoku (mal) bi čuvala odrasla djeca zašla u mladenaštvo, muška i ženska, a katkad bi se u te poslove uključivala i mlađa djeca. U kraju s ekstenzivnim tipom stočarstva uloga je čobančeta (pastira) bila velika i utvrđena tradicionalnim običajima. Imućnija seoska obitelj u tu je svrhu uzimala najmenika ili najmenicu, iz siromašnijih seoskih obitelji unajmljenu osobu, s kojom bi se sklapao usmeni ugovor ili pogodba, a plaćalo joj se u novcu ili naravi (žito, sijeno, vuna). U seoskoj zajednici dijete već nakon šeste ili sedme godine nešto pripomaže, osobito u pastirskim poslovima (čuvanje janjaca i teladi). Žena kućnog starešine obično bi bila stopanjica (domaćica), kuhala bi i pekla kruh, bilo pod sačem (peka), bilo u krušnoj peći. Ostale žene i odrasle djevojke za vegetacijskog bi razdoblja radile pomoćne poljodjelske poslove (okopavanje i ogrtanje krumpira i kukuruza, skupljanje pokošenog sijena ili žita, čupanje raži i ozimice). Zimi bi obrađivale vunu, prele i tkale. Ovce su bile zajedničke, no vuna bi se i sukno podijelili pa bi svaka zava (zaova) prela vlastiti konac, plela pleteninu (bičve, guće, šubare) ili krojila suknenu odjeću za muža i djecu.

Duvanjska zadružna obitelj, pa i bratska, vjerojatno se počela raspadati s dolaskom austrougarske vlasti (1878.). S obveznim služenjem vojnog roka u tradicionalnu je duvanjsku seosku zajednicu polako prodirao “seoski individualizam” koji bi donosili mladići nakon služenja vojnog roka po različitim dijelovima Monarhije. Početkom stoljeća, a osobito između dvaju svjetskih ratova, Duvnjaci su već počeli odlaziti u Ameriku i industrijalizirane zapadnoeuropske zemlje, osobito u Belgiju i Francusku. Vraćajući se i donoseći stanovitu ušteđevinu nerado su je stavljali pod komun (u zajednicu), već bi se dijelili, kupovali zemlju, gradili kuće i osnivali jezgrenu obitelj. Ako je vjerovati seoskim legendama i predajama, pritom su žene bile izravnim razlogom i poticajem diobe među braćom i rastakanja bratske obitelji. Budući da je žena više od muškarca bila potčinjena patrijarhalnim običajima, nastojala ih se osloboditi čim bi se ukazala prva pukotina na toj stoljećima građenoj i nepovredivoj ustanovi. Prije diobe braća bi se, u dogovoru s ocem, posavjetovala s razboritim fratrom ili svećenikom, sazvali bi nekoliko čestitih ljudi iz sela, podijelili imanje na jednake dijelove i na njih bacili kuru (ždrijeb, kocku). Ako je, na primjer, bilo petero braće, uzelo bi se pet slamki različite dužine, a svaka se odnosila na pojedinu isu (dio) imanja. Dvojica od onih pozvanih čestitih seljana postrance bi složili kure u zatvorenu šaku iz koje bi virile poravnate. Zatim bi pristupili braći koja bi izvlačila svoju kuru. Unatoč nepristranosti ždrijeba i slijepe sreće, katkad je dakako dolazilo do zadjevica i svađa, kad sreća najstarijeg brata, nekadašnjega kućnog starešinu, ne bi povlastila, već bila neumoljivo objektivna, slijepa, kao i prema mlađoj braći. Tek kad bi se braća tako dogovorila i pred seoskim svjedocima podijelila, išli bi u gruntovnicu u grad i ondje diobu zaveli u zemljišne knjige.

U poraću, negdje oko 1950., za večernjih sam sijela čuo sljedeću zgodu o diobi bratske obitelji u jezgrenu. Pripovijedao ju je moj stric Mate, rođen potkraj XIX. stoljeća, pouzdan tumač seoskih zgoda i predaja. Zgoda se odnosila na diobu njegove bratske obitelji između dvaju svjetskih ratova. Bilo ih je petero braće, najstariji je otišao u Ameriku 1907. i osnovao obitelj u Kaliforniji. Ostala četiri brata, oženjena i s djecom, živjeli su u zajedničkom kućanstvu, kojemu je kućni starešina bio djed Marko, rođen još za turskog vakta (za turske vlasti). Braća bila vrijedna, uzgojem stoke otkupila begovsku zemlju za austrougarske vlasti te nakon Prvoga svjetskog rata podigla četiri kuće zidanice “pod ciglom”. Sve išlo dobro – pripovijeda dalje stric Mate – kad “žene počele vući svaka na svoju stranu” te se tako počeo narušavati kućni sklad. Počelo se pomišljati na diobu. Pričalo se odavna da pod Mosorom živi neki pop, razborit i mudar čovjek, kojemu se seljaci iz raznih krajeva utjecali za savjet u sličnim nevoljama. Jednoga dana uzme djed Marko “torbu na rame i šćap u ruke i zaputi se popu pod Mosor”. Stigavši popu ispripovjedi mu sve što je i kako je. Pop šuti i sluša, šuti i sluša te će naposljetku: “Raskapaj, dili se! Di nije sklada ni ljubavi, nije ni Božijeg blagoslova.” Tako se moj djed Marko vratio u duvanjski kraj i smjesta podijelio sinove. Nije mi poznato kako je putovao moj djed Marko od Ljubuše do Poljica, “popu pod Mosor”. Onda, u međuraću, ne bijaše ni autobusa ni dobrih putova pa je morao pješice prevaliti četiri krška polja (Duvanjsko polje, Buško blato, Sinjsko polje i Dugopolje) te četiri gorska prijevoja, tamo i ovamo. U svakom slučaju to je zanimljiva pojedinost kako je još u ono doba duboko u unutrašnjost zračila mudrost poljičkih popova glagoljaša, uspješno zamjenjujući savjete odvjetnika i bilježnika.

Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2013.