POLJE I PONORNICA: Rađa i ratila (2. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Od jeseni, kad se obavi sjetva ozimih usjeva pa do prve proljetne brazde trajalo je zimsko, nevegetacijsko razdoblje. Premda je bilo više dokolice i slobodna vremena za sijelo i prelo, za pjesmu i priču, bilo bi krivo to razdoblje nazivati pasivnim. Valjalo je prije jesenjih kiša pribaviti iz šume ogrjevno drvo, dotjerati iz “rudnika” (ugljenokopa) na Eminovu Selu garbun ili ćumur (ugljen), ili ga sam iskopati bilo na pješčanoj obali uz Šujicu (Bili brigovi), bilo pod Kongorom na Beglucima, površinskim kopom (ondje su znatne naslage lignita). Između dvaju svjetskih ratova žito se mljelo u vodenicama na Ričini (kanjon ponornice Šujice između Šujičke kotline i Duvanjskog polja), potoku Ostrošcu, a katkad u brljevačkim mlinicama u Prisoju ili čak u Ramskoj kotlini (Podslap). Pritom je služio nezaobilazni duvanjski domarac kao tovarna životinja, koji je u jednom smjeru nosio vreće žita a vraćao se s vrećama brašna. Mljevenje se žita naplaćivalo vlasniku vodenice ujmom, određenom količinom brašna po samljevenu kvintalu žita. Katkad bi više obitelji imalo zajedničku vodenicu, svoju isu u mlinu, pa bi mljele vlastito žito kad na njih dođe red u određeno vrijeme. Pojedina su kućanstva katkad imala i žrvanj, koji je obično služio za mljevenje kukuruza za puru. Nakon Drugoga svjetskog rata, oko 1950., u Duvnu (Tomislavgradu) proradio je vatreni mlin (mlin na motorni pogon), čime je olakšano mljevenje žita za sušnog razdoblja, kad bi pritjecanje vode u vodenicama oslabjelo.

Uz hranjenje i napajanje mala (stoke) zimi bi se u duvanjskoj kući obavljali neki muški i ženski poslovi koji se mogu obaviti u zatvorenu prostoru. Žene bi tada obrađivale i prerađivale vunu, grebenale je i gargale, a onda je prele te plele i tkale odjeću. Pošto bi se koncem ljeta ovce ostrigle nožicama, škarama krupnih krakova, vuna bi se parila u čabru, potom ispirala u škafovima ili na vodotoku te napokon sušila. Jarina, vuna od šilježi, kratka i rastresita, nakon pranja bi se pucala. To pucanje jarine obavljalo se na napetoj tetivi od opute o koju bi pucar udarao bocolikom drvenom napravom, koja je bila nalivena olovom. Tetiva bi od udaraca snažno vibrirala a jarina postajala sve rastresitija. Nakon pucanja vuna se gargala između dviju gargaša

To su dvije četvrtaste daske s ručkom, s unutarnje strane obložene žičanim zupcima. Povlačenjem jedne gargaše preko druge, rastresita se jarina “češlja” (garga), niti se razvlače u jednom smjeru. Vuna duljih dlaka grebenala se grebenom, vunarskom napravom za “češljanje” vune, ali duljih metalnih zubaca. Izgargana i izgrebenana vuna savija se u kudilje, smotuljak koji se stavlja na gornji dio preslice (u duvanjskom govoru i preslica se kaže kudilja). Konac se preo vretenom (vrteno) i preslicom, a zajedno s garganjem i grebenanjem predenje je bilo isključivo ženski posao.

U kućnoj radinost vuna se dalje prerađivala pletenjem i tkanjem u odjevne i druge proizvode (zobnice, torbe, vriće, bisage, mutape i arare), što je također bio isključivo ženski posao. Kako je za turskoga “vakta”, a znatnim dijelom i za austrijskog razdoblja Duvnjak sam proizvodio odjeću, obuću i posteljinu, tkalački stan bio je nezaobilazna kućna naprava kojom se proizvodio domaći tekstil od vune (sukno), lana i konoplje (prtenina). Sukno se valjalo u livanjskim valjaonicama, ali se upotrebljavalo i nevaljano sukno. Od valjanoga sukna (klašnje) krojila se zimska debela odjeća, muške šalvare, čakšire i koparani te ženske aljine i jačerme. Na stanu su se tkali i muški i ženski pojasovi (pasovi i tkanice). Platno od lana i konoplje služilo je za rublje, ručnike (peškire), pokrovce, ali i za muške ljetne šalvare. Od vune su se još tkali biljci (debeli vuneni pokrivači), ponjave (plahte) te čobanska kobanica (pastirska kabanica). Potkraj austrougarske vlasti te između dvaju svjetskih ratova tvorničko pamučno platno za rublje (bez i glot) polako je potiskivalo domaći seoski tekstil od lana i konoplje, no još dugo u komunističkom poraću domaće je grubo sukno (klašnje) odolijevalo skupu tvorničkom “štofu”, sve dok “gastarbajterska vremena” 70-ih godina XX. stoljeća nisu dokrajčila domaće sukno. Tada su tkalački stanovi na selu služili uglavnom za tkanje ćilima (sagova). Za zimskih večeri žene i djevojke plele bi bičve (debele bijele vunene čarape), bozavce ili terluke (nazuvci za stopala, vezeni s gornje strane), mrkavce (vuneni nazuvci za stopala i gležnje), muške šubare i guće (vunena vesta koja se sprijedao kopčala). Kombinacijom tkanja i vezenja pravile su se djevojačke zobnice, torbe koje su se vješale o jedno rame i na kojima se vezom u različitim bojama vezli razni ornamenti. Ta se torba vjerojatno razvila, na što upućuje sama riječ, od konjske zobnice, iz koje se konju davala zob. Konjska se zobnica polako počela upotrebljavati i za nošenje sitnijih predmeta ili hrane na putu a potom je vezom i kićenkama poprimila izrazito estetsku funkciju kao dio djevojačkog pribora na proštenjima i hodočašćima (dernecima). Kombinacijom veza i tkanja pravile su se i torbe, vunene uprtnjače koje su nosili pastiri, ali je takva torba služila i u druge svrhe, za nošenje hrane ili kupovinu kućnih potrepština u čaršiji. Kad su se počele u XX. stoljeću otvarati prve škole, uprtnjača je bila prikladna za nošenje knjiga i đačkog pribora, sve dok je postupno nije zamijenila tvornička đačka torba (torbak).

Muškarci bi zimi pravili opanke, krojili i usukivali oputu, popravljali oruđa i alatljike, rezbarili drvene žlice, vretena i preslice, a oni vještiji, seoski majstori, pravili bi samare, sedla i komaće (hamove). Opanak, univerzalna balkanska obuća, u svakome kraju i narodu ima svoj poseban oblik i izvedbu. Duvanjski opanak kraćeg kljuna, prilagođen dinarskom krškom terenu, imao je potplat od goveđe kože a navrazaču (gornji dio) i priplet (dio oko pete) od ovčje opute. Pritezao se obuvačom (svezica od opute), koja se provlačila kroz dvije petlje. Pravili su se i na kajiš opanci koji su se pritezali remenom. Opanak bi se pravio na posebnu kalupu. Oputa se proizvodila od ovčje kože, koja bi se, osušena, najprije krojila, rezala nožem na uske trake, a one bi se, namočene, usukivale na vitlu. Potom bi se oputa nategnula na rašak, drveni okvir, koji bi se za hladnih i vedrih zimskih noći ostavljao obješen o granu kakva drveta. U seoskoj zajednici posebo se cijenio vješt obrtnik, majstor čiji je dar bio u tome da ruka načini što oko vidi, kako kaže jedna duvanjska poslovica. Bijahu to, kao što je rečeno, ponajprije zidari, klesari i stolari, a potom majstori za izvedbu pojedinačnih i složenijih predmeta i pomagala (samari, sedla, hamovi i nezaobilazne gusle javorove).

Ako je dakle vjerovati nekim antičkim i srednjovjekovnim filozofima, zajednica je ljudska to savršenija što je nezavisnija od drugih s obzirom na svoje potrebe. Po tome bi mjerilu tradicionalna duvanjska zajednica sve do početka XX. stoljeća bila poprilično savršeno i samodostatno ljudsko društvo! Za turske vlasti sve se proizvodilo za osnovne potrebe osim soli, za austrougarske vlasti sve osim soli, šećera i petrulje (petroleja za petrolejke). Između dva svjetska rata seosko stanovništvo duvanjskog kraja počinje kupovati prteninu, gumeni, Batin potplat na opanku počinje zamjenjivati goveđi, a u komunističkome poraću bate, gumena i gumirana obuća, polako postiskuju opanak od goveđe kože. Za “gastarbajterskih” vremena, 70-ih godina XX. stoljeća, duvanjsko je domaćinstvo gotovo posve ovisno u zadovoljavanju svojih osnovnih potreba od gradskoga industrijskog društva i njegove robe. Tako je u manje od stotinu godina duvanjsko tradicionalno seosko društvo prevalilo put od luči (borova trijeska impregnirana smolom; služila je stoljećima za potpaljivanje vatre ali i za rasvjetu) do električne struje, od drvenih volovskih kola do traktora, od konjskog vršaja do vršilice, od gusala do televizora. Kako se to odrazilo na mentalitet stanovništva Duvanjskog polja, ne bi bilo lako odgovoriti, barem ne sustavno. Onaj koji piše ove retke ne poznaje dovoljno “gastarbajtersko” razdoblje, a poglavito sadašnji mlađi naraštaj. To uostalom prelazi granice ovoga rada.

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.