POLJE I PONORNICA: Pjesma, priča i predaja (4. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Rimovana rugalica bila je rjeđa, recitirala bi je obično djeca pred djecom iz drugog sela i izražavala je spontanu ksenofobičnost koja čovjeka opsjeda pred drugačijim i stranim, pa bilo to i susjedno selo:

“Podinjani” repati,

sutra ćete krepati.

Teško onoj ruci,

koja će vas vući.

Teško onoj lopati,

koja će vas kopati.

Poslovice sažimaju životno iskustvo i svjetonazor tradicionalne seoske zajednice, misao se izriče sažeto i slikovito pa se lako pamti i uklapa u svakodnevni razgovor. Duvanjske su poslovice gotovo istovjetne poslovicama drugih hrvatskih krajeva, samo što su izrečene duvanjskim govorom, ikavskim i šćakvskim:

(1) Ko ne pojide vriću luga i uže dlaka ne mere se saranit.

(2) Pomozi sam sebi pa će ti i Bog pomoć.

(3) Bog visoko, car daleko.

(4) Sila Boga ne moli.

(5) Komu Bog, tomu i svi sveci.

(6) Težak rani i cara i mrava.

(7) Kadija te tuži, kadija te sudi.

(8) Vrana vrani očiju ne kopa.

(9) Pamet caruje, snaga stine valja.

(10) Svako pašče na svom pragu jače.

(11) Di ko sviko, onde i obiko.

(12) Sit gladnu ne viruje.

(13) Prija će slagat bila brada neg gnjojna brazda.

(14) Pomozi sirotu na svoju sramotu.

(15) Kog je zmija ujla, taj se i gušćerice boji.

(16) Ko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.

(17) Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrija.

(18) Što je za lužinu, nije za družinu.

(19) Krsti vuka, a vuk u šumu.

(20) Pusti pile na prag, skočit će ti u zdilu.

Uzrečice, po sažetosti slične poslovicama, ali bez zaokruženije misli i iskustva, česte su u tradicionalnoj seoskoj zajednici, pa i u duvanjskom govoru:

(1) Dok si, nek si!

(2) Ne daj na se!

(3) Ni u kesu, ni iz kese.

(4) Šenice ko ribijeg oka.

(5) Ko da u đavla zaima.

(6) Ko da je đavlu ispo iz torbe.

(7) Ko da mu je švraka mozak popila.

(8) Ako laže koza, ne laže rog.

(9) Kom obojci, kom opanci.

(10) Krivo nasađen.

(11) Udaren mokrim čorapom.

(12) Svi ćemo mi pod bus!

(13) Ni koliko je crno pod noktom.

Pitalice su bile česte za zimskih sijela i njima se vježbala domišljatost:

(1) Što mi je to i to: Crno, malešno, cara varalo? (Odgovor: buha!)

(2) Što mi je to i to: Dug dugonja, dug do neba, a žena mu do kolina? (Odgovor:

kuća, dimnjak i dim)

(3) Što mi je to i to: Pase a nema zubi ? (Odgovor: kosa)

(4) Što mi je to i to: Buče, viče, vode ne pije? (Odgovor: brondza)

(5) što mi je to i to: Pravo oće, duše nema? (Odgovor: kantar)

(6) Što mi je to i to: Gamižica gamiže, košuljicu podiže? (Odgovor: varenika dok se

kuha)

Blagoslov i kletva kao da se po opreci dozivaju i česti su u govoru seoske tradicionalne sredine:

(1) Bog te pomogo!

(2) Bog s tobom providio!

(3) Bog im dao zdravlja i veselja.

(4) Pokoj mu duši!

(5) Laka mu crna zemlja bila!

(6) Prokleto mu bilo!

(7) S đavlom mu bilo!

(8) Dabogda mu zemlja kosti izbacila!

(9) Grom te smirijo, dabogda!

(10) Strila ga nebeska smirila, dabogda!

Eufemistična kletva, u kojoj se u prvom dijelu zazove zlo (isprazni se afektivni naboj), a onda se, u drugome dijelu kletve, upotrebom negacije afektivni udarac nekako suspregne pa djeluje kao svojevrstan verbalan zamah, prijetnja štapom bez udarca:

(1) Vrime te nebesko ne spržilo, dabogda !

(2) Grom te ne ubiće, dabogda!

(3) Grom ga ne ubio!

Psovka je nezaobilazni pratilac afektivnoga usmenog komuniciranja većine zajednica, a u duvanjskom je govoru i česta i zorna. Kao i u drugim susjednim hrvatskim sredinama, česta je skatološka psovka, a najučestalija je bludna psovka. Zanimljivo je primijetiti kako je bogohulna psovka (blasfemija) još nakon Drugoga svjetskog rata bila rijetka u selima oko Duvanjskog polja. To je vjerojatno stoga što je za turske vladavine bogohulna psovka bila zakonski sankcionirana, strogo se kažnjavala, pa i smrtnom kaznom. Čini se da je u jugozapadni dio duvanjskog kraja došla iz Dalmacije, s kojom je taj kraj bio u izravnijoj vezi. Ona je odande, preko roških i buških sela, počela polako prodirati, osobito u jugozapadna duvanjska sela, pa što su je župnici više suzbijali, to je ona bivala žešća i silovitija, dakako, među muškarcima. U nekim je selima – kažu – postala mjerilom muškosti: ” Ne puši, ne pije, ne bogara, kakvo mi je to muško” – znale reći djevojke o manje silovitim momcima!

Ganga, specifično pjevanje rimovanih dvostiha, počelo je, čini se, dolaziti u sela oko Duvanjskog polja između dvaju svjetskih ratova iz Bekije i Imotske krajine. Po pričanju starijih ljudi 50-ih godina, gange nije bilo u vrijeme njihova momaštva, prije Prvoga svjetskog rata. Onda se pjevalo kiridžijski, bio je to dug razvučen napjev sa specifičnim ugibima glasa kojim bi kiridžije ubijale strah i dosadu za dugih putovanja. Gangu pjevaju momci i djevojke, dakako uvijek posebno i odvojeno. Tematika je dvostiha u gangi najčešće ljubav, ali u njima anonimni autori u opticaj puštaju i druge sadržaje iz društvenog života, ima u njima humora, sarkazma, groteske i opscenosti. Najčešća je tema čeznutljiva ljubavna pjesma koju pjevaju ženski suzdržani glasovi:

Gango, moja, gangala te lola,

gangala te oko moji dvora.

I u gangi je ljubav visoka ljudska vrijednost:

Ne bi svoje zaminila dike

za dolare cile Amerike!

 

Katkad se nježnost i humor sretnu u zajedljivu ubodu:

U mog lole, u moga goluba,

četiri mu od konzerve zuba.

 

No zanovijetnje u tim stvarima katkad zna i prisjesti:

Nemoj, mala, da ti žao bude,

kad te moji svatovi probude.

Ni puru, pouzdanu sirotinjsku hranu, ganga nije mimoišla:

Puro moja, nemoj mi zagorit,

ja ću tebe niz grlo oborit.

 

Rustikalni i urbani leksik katkad kresnu u potsmješljivoj iskri:

Neće moja šarova da pase,

protestira, zaobadala se!

Dakako, tradicionalna pjesma i predaja neumoljivo ali sigurno uzmiču pred radijem, televizijom i kazetama, pa ipak, još se katkad, prigodice, skinu gusle i u njih udari pokoji još preostao guslar. Ganga je, čini se, također nadživjela, barem prigodice, udar suvremenih elektronskih priopćavala. Odolijeva im suvereno, izgleda, samo psovka, koju pripadnici nekadašnje seoske zajednice uspješno presađuju u urbane moderne sredine, gdje ona uspješno buja i raste.