POLJE I PONORNICA: Pjesma, priča i predaja (3. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Gotovo svako duvanjsko selo imalo je svoga uglednijeg guslara, premda bi se uza nj našao još pokoji. No gusle su visjele i u drugim kućama pa bi “kućni starešina”, za zimskih popodneva, sam ili pred ukućanima, malo “udario u gusle”, razgalio dušu. Gudeći otpjevao bi obično “invokaciju” samim guslama, tomu povlaštenu glazbalu i čuvaru pučke memorije:

Gusle moje, od javora suva

što vas kućni starešina čuva,

i gudalo od liskove grane,

na njem struna od kobile vrane,

teške li ste zapamtile dane…

Dok je epska junačka pjesma opjevavala junačke zgode svojih junaka važnih za opstanak cijele zajednice, balada je pjevala o temeljnim ljudskim osjećajima, obično s tragičnim ishodom. Dok je junačke pjesme pjevao guslar okružen brojnim, pretežno muškim slušateljstvom, za zimskih sijela, u duvanjskom kraju balade bi obično kazivale žene, posebnim tugaljivim recitativom, i to u užem slušateljstvu koje se sastojalo od djece i ženskog svijeta. Tu je bilo dopušteno i suzama poteći, što nije priličilo u toj sredini odraslu muškom svijetu, uz tvrde junačke pjesme, nerijetko pune ratničke okrutnosti i silovitosti. Jedna je balada motivom podsjećala na poznatu Hasanaginicu, samo su imena (Anđelija), likovi i običaji bili katolički. Podvojena mladenačka ljubav tragična ishoda opjevana je u poznatoj antologijskoj baladi Šujičkinja Mara, a od strane roditelja nametnuta ljubav s tragičnim ishodom u baladi Sirotica Ana.

Lirska pjesma bila je rjeđa u duvanjskoj sredini i na manjoj cijeni od balade, a pogotovo od epske junačke pjesme. Tvrd seoski život i stoljetna borba za goli opstanak nisu pogodovali tanahnijim osjećajima lirske pjesme hrvatskoga priobalja i banske Hrvatske, a pogotovo muslimanske sevdalinke bosanskih kasaba i čaršija. No u duvanjskoj je hrvatskoj seoskoj sredini ipak postojala i lirska pjesma, rudimentarna, rubna, i više se prigodice recitirala nego što se pjevala. Kako su ih kazivale žene, a one vjerojatno i sastavljale, etnografi ih nazivaju ženskim pjesmama. One katkad prate neizvjesnu smjenu godišnjih doba kad ni kalendarski sveci nisu sigurni ni pouzdani kad će proći hladna zima i granuti proljetno sunce:

Kalandora, ora,

prošlo zime pola!

Kaže Šima, prošla zima,

kaže Blaž da je laž !

Ševa (čevrljuga), pouzdana glasnica smjene godišnjih doba, kao da je pritom sigurnija:

O Grguru savit ću gnjizduru,

o Josipu nosit ću.

Tako jedan lirski četverostih pokušava odgonetnuti pjev ševe (čevrljuge), koja se u proljeće, kad se polje zabrani za ispašu, gnijezdi po livadama i krili iznad usjeva s karakterističnim pjevom koji je očaravao urbane pjesnike:

Čevrljuga Boga moli

da čobane kuga mori,

da u polje ne salaze,

da joj gnjizda ne nalaze.

I stećci su svojom veličinom, stamenošću i trajnošću dozivali legendu i katkad je pretakali u lirski iskaz. Sljedeći se stihovi vežu uz poznati stećak pod selom Lipom, na mjesnom groblju, koji se ističe svojom ljepotom i veličinom:

Vukla sestra Marta

za svog brata Marka,

miseca veljače,

priko brda Svinjače.

Vuklo ga je sto volova,

izilo se sto ovnova!

Katkad bi lirska pjesma sadržavala molitveni zaziv kojim bi se onaj tko zađe u kamenjar ili šiprag zaštitio od ugriza zmije otrovnice:

Sveti Petre i Pavle,

smeti zmije i đavle.

Ne daj đavlu oblasti

niti zmiji polisti.

Kad bi trun upao u oko i žuljao očne kapke, tada se preporučivala sljedeća bajalica u stihovima, kombinacija magijske formule i kršćanskih elemenata (Mliječna Gospa, Galaktotrophousa). Sa dva prsta desne ruke uhvatile bi se trepavice i pomicale gore dolje, lijevo-desno (znak križa) uz ritmičko ponavljanje sljedećih stihova:

Izađi, trun,

zove te kum,

dat će ti kap

Gospina mlika.

Dječaci bi, praveći pišću (zviždaljku) i svrćući koru s jasenove grane pjevušili popratnu magijsku formulu u stihovima:

Skoči, koro, od drveta

kano miščić od jareta!

Pospi, bake, so,

pomogo te dragi Bog.

Rimovana pošalica blagim je humorom unosila opuštenost kad je moba, nakon naporna posla, iščekivala užinu ili povečerak:

Ja zakla mrava,

debeloga brava.

Čudila se moba

što je mrsna čorba.

 

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.