POLJE I PONORNICA: Pjesma, priča i predaja (1. dio)

POLJE I PONORNICA: Pjesma, priča i predaja (1. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Premda je čovjek uronjen u kulturu, u tome njegovu obzoru postoje zgusnutiji slojevi, produhovljenije oaze, kristalizacije nastale u stvaralačkoj dokolici. Tako je i s pripadnicima tradicionalne seoske kulture, pa i duvanjske. To se zbivalo za zimskih sijela i prela, kad tijelo počine od teških težačkih poslova vegetacijskog razdoblja a duša osjeti potrebu za nečim što nadilazi brigu o pukom preživljavanju i golom opstanku. Tada se životno iskustvo pretače u usmene oblike narodne književnosti, u priču, pjesmu, poslovicu, uzrečicu, pitalicu i pošalicu.

Priča je – po mome sjećanju iz djetinjstva – u duvanjskome kraju imala tri tematska oblika: mitska priča, poučna priča te priča iz obiteljske i seoske predaje. Po svojim motivima mitska je priča najstarija. Ona govori o vilama, vukodlacima i morama pa pripada arhaičnome sloju narodne predaje, sačuvane iz praslavenske mitologije. Premda pobuđuju srh tajanstvenoga i nadljudskoga, u duvanjskoj narodnoj predaji vile su čovjeku sklona bića, posestrime epskih junaka, one upozoravaju na opasnost. Dugokose su, jedna im je noga magareća a kad kakav maštovitiji vidjelac zamijeti vilu negdje među liticama kako se češlja, ona, čedna i diskretna, brzo nestaje. Mora je njezina tamna sjenka, mitsko otjelovljenje čovjekove tjeskobe i noćne more. I nju bi nakon mučno provedene polubesane noći zamjećivali neki tjeskobnici kako u zoru nestade kroz badžu, krovni otvor! Njih je, kako bi oni pripovijedali, “trla mora”, odakle i potječe jezični izričaj noćna mora. Priče o vukodlacima, vezane uz noćni prolazak uz groblja, za dugih bi zimskih večernjih sijela unosile, osobito u dječju maštu, doživljaj strave, arhaičnoga horora. No i tim je tamnim silama znala doskočiti tradicionalna seoska kultura. Tako jedna priča priča kako su se hrvali čovjek i vukodlak od prvih pijetlova do zore. Na ledini bio jači vukodlak te bi s lakoćom obarao čovjeka. No čim bi hrvanje prešlo na oranicu, jači bivao čovjek! Dakle vjerovalo se da čovjek te tamne kozmičke sile može nadvladati obrađenom, kultiviranom zemljom, to će reći kulturom. Katkad se u tradicionalnom vjerovanju ta stravična kozmička sila, koja se u obliku mija (mijeha) koturala za čovjekom, probadala glogovim kocem, a katkad je bilo dovoljno prekrižiti se. U tome posljednjem primjeru vidi se doticaj starih pogansko- magijskih vjerovanja i kasnijih kršćanskih.

Poučna priča duvanjskog kraja nastajala je vjerojatno varijacijama i preinakama fratarskih propovijedi, sličnih onima što ih je objavio Matija Divković u svojim Besjedama (1616.). Dok je mitska priča doticala arhaične slojeve duše, poučna je nastojala u nju ugraditi neka kršćanska duhovna i moralna načela pravednosti, uzajamnosti i razboritosti. Kritika lakomosti dana je u priči o gavanu i siromahu, gdje se istovremeno daje pučka legenda o postanku imotskih jezera, Modroga i Crvenoga. Počinjala je uzrečicom: Kad je Isus zemljom odo, milosno ga bilo! Moralistička pouka dana je kroz prisutnost čudesnoga i nezaobilaznom poentom o kažnjavanju poroka već na ovome svijetu. Tema je nekih poučnih priča poštovanje starih roditelja i briga za njih, zorna preinaka i varijacija četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca i mater da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! Tako se – pripovijeda jedna poučna priča – ženio neki momak pa kako se stidio da mu oronuo otac bude na svadbi, odvede ga u stranu iznad sela i ondje ostavi. Kad je krenuo prema kući, reče mu stari otac: “I ja sam, kad sam se ženio, upravo ovdje ostavio svog pokojnog ćaću!” Sin zastade, načas se zamisli i zastidi se svog postupka. Vrati oca u kuću i posadi ga za stol među ostale svatove.

Priča iz obiteljske i seoske predaje varirala je nedavne zbiljske događaje iz seoske zajednice. Sezala bi unatrag tri-četiri kolina (naraštaja), a svrha joj je bila produbljivanje životnog iskustva u teškim graničnim situacijama. U njoj su se rijetko spominjale konkretne povijesne osobe, osim pokoji mjesni beg, a ako bi krenula dublje u prošlost, služila se formulom poput ove: “U ono vrime kad je Duvnom kuga morila…” A kuga je bila jedan od četiriju bičeva Božjih koji su za turske vladavine neumoljivo šibali žitelje duvanjskog kraja, o čemu svjedoči i poznati molitveni zaziv koji se molio za blagoslova polja: “Od kuge, glada, rata i zle godine, oslobodi nas, Gospodine!”

Evo kratka sažetka priče o tome kako je izgledalo Duvanjsko polje pošto bi njime prošao jedan od četiriju anđela zatornika. “U ono vrime kad je kuga morila” – kaže priča – u duvanjskom kraju pomre sav svijet a na životu ostane samo jedna familija u Mokronogama. Jednoga dana izašao čovjek više kuće – a bio vedar dan i vidjelo se daleko – pa pogledao niz polje a ono tamo, u Mesihovini, dim se dizao iz jednog dimnjaka. “Nu ti vidi” – ljutito će čovjek – “di mi pasiji sin dođe na kućni prag!” A od Mokronoga do Mesihovine pet je sati dobra hoda!

Motiv begovske lakomosti i kmetske osvetoljubivosti i zluradosti sadržan je u sljedećoj zgodi iz turskih vremena. Beg Kopčić – priča legenda – junački se ponio u nekom boju i car mu obeća dati imanje koje god poželi. Kopčić zatraži od cara da mu dadne onoliko Duvanjskog polja i okolice koliko mogne “obletiti” na konju od izlaska do zalaska sunca. I car pristane. Uzjaše Kopčić sedlenika i krene po izlasku sunca iz kasabe. Negdje o velikoj ićindiji stigne pod Vran-planinu i ondje, pred kolibom, zatekne neku staricu i priupita: “Reci, babo, što je najbolje žednu konju i žednu junaku?” Starica će na to: “Žednu konju ledene vodice, a junaku ljute mlaćenice.” Beg posluša babu, konju dadne ledene vodice i napije se ljute mlaćenice. Nakon toga konj crkne, a bega “prikine poganac” – kaže priča. Dakako, uz kmetsku zluradost legenda sadrži i tumačenje kako su Kopčići, bosanska srednjovjekovna vlastela, nakon prelaska na islam, dobili u posjed Duvanjsko polje. Na to aludira i jedna duvanjska uzrečica: “Vran-planina Kopčića starina.” Na Duvanjskom polju i danas postoje livade koje se nazivaju Kopčevine, vjerojatno po toj begovskoj porodici. Dakako, prema povijesnim dokumentima5, prepisci između makarskoga biskupa i begova Kopčića, koji su biskupu dobrohotno dopuštali da povremeno obilazi svoju duvanjsku pastvu, ta begovska porodica izranja i u drugome svjetlu. Kad bi došao biskup da podijeli sakramente u Kongori, pred begovskim dvorima, beg bi Kopčić sa čitavom svojom obitelji prisustvovao misi i katoličkom bogoslužju u seoskoj pojati, a na povratku bi biskupu dao oružanu pratnju sve do roške tvrđave na mletačko-turskoj granici. U duvanjskoj pučkoj predaji prepričavale su se i zgode kad je ta begovska obitelj nakon dolaska austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu odselila u Tursku. Ma kako bilo o sporu između povijesnih dokumenata i pučke legende, vjerojatno je povijesna zbilja, kao uvijek, imala svoje lice i naličje.

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.