POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (5. dio)

POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (5. dio)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

2. Tuđice i posuđenice

 

U duvanjskom govoru postoje riječi stranog podrijetla i one ukazuju na ilirskorimski jezični supstrat prije doseljenja Hrvata u te krajeve (VII. st.) te na kasnije kulturne i civilizacijske utjecaje i doticaje, što se očituje u prisutnim romanizmima, turcizmima i germanizmima.

a) Ilirsko-rimski jezični supstrat nazire se poglavito u toponimima Duvanjskog polja. U korijenu toponima Duvno (< Dumno < Dlmno < Delminium < Delmi(ni)on) nalazi se, čini se, ilirska riječ koja je označavala ovcu, što potvrđuje albanska riječ delme (ovca). Šujica, Drina i Miljacka, tri glavna duvanjska vodotoka, vjerojatno u svojim imenima sadrže etimone ilirskog podrijetla. Na ilirskome jeziku drina znači voda (vodotok) pa duvanjska Drina, pritok Šujice, te pogranična rijeka između Bosne i Srbije (Drina) i makedonsko-albanski Drim imaju u korijenu svog imena istu ilirsku riječ. Pritom je karakteistično da se taj duvanjski vodotok katkad zamjenjuje hidronimom Ričina, koji znači vodotok. Ilirsko-dalmatskomu jezičnom supstratu vjerojatno pripadaju oni duvanjski oronimi kojima slavenski etimon nije prepoznatljiv (Midena, Tušnica, Ljubuša…). Osim toga, u duvanjskome pastirskom rječniku nekoliko je riječi albanskoga i vlaškog (rumunjskoga) podrijetla: ker (ovčarski pas), kera (kuja), sukerina (pseći mješanac), šilježe, šiljeg, šiljegica (jednogodišnje janje), brzdar (kožna torbica za sir). No u tom je slučaju dakako više riječ o balkanizmima, koji imaju širi jezični areal, a ne o izravnu podrijetlu iz ilirskoga. Vjerojatno je albanskoga ili vlaškog podrijetla i riječ vatra, koja je u duvanjskom govoru kao i u hrvatskome standardnom jeziku, potisnula sveslavensku riječ oganj. Od te posljednje riječi u duvanjskom su govoru sačuvane dvije izvedenice: ognjar, ognjišće.

b) Romanizmi duvanjskog govora dijele se u dvije skupine, riječi koje potječu iz dalmatskog jezika, koji se govorio na istočnoj jadranskoj obali VII.-XV. stoljeća, te riječi koje su preko govora susjedne Dalmacije usvojene iz talijanskoga (mletačkog) jezika. Prvoj skupini vjerojatno pripada riječ mrginj (međa), kuda (konjski rep) i klak (vapno) s izvedenicama (klačina, klačit, oklačit). Tom starijem sloju pridružuju se i neki balkanizmi grčkoga (temelj, komoštre, samar) i latinskoga podrijetla (antrešelj, bisage, kantar). Drugoj skupini pripadaju sljedeće riječi: bocun (boca), bucat (ovalna bačvica za vodu), civare (nosila za građevinski mateijal), maca (masivan čekić), macola (zidarski čekić), kotula (suknja), šudar (ženska marama), pantale (hlače), jaketa (kratki kaput), koparan (koporan), lumbrela (kišobran), felar (<feral; fenjer), brokva (čavao), cukar (šećer), cukrica (bombona), biže (grašak), garbun (ugljen), petrulja (petrolej), lapeš (olovka), karta (papir) i mašet (stećak).

c) Turcizmi su česti u duvanjskom govoru zbog višestoljetne osmanlijske prisutnosti u duvanjskom kraju (1480.-1878.). Bez obzira potječu li te riječi iz arapskoga i perzijskog jezika, ovdje ćemo ih zvati turcizmima po jeziku posredniku, tursko- mu. U govoru muslimanskoga, bošnjačkog stanovništva turcizmi su učestaliji, bliži izvorniku (insan, eglen, hajvan, harman…), a u hrvatskog su stanovništva rjeđi i s većim fonetskim preinakama (isan, iglen, ajvan, armen…). Katkad su potpuno potisnuli domaću rječ (sat, ćela, bubreg, taban…), kao i u standardnome jeziku, katkad se upotrebljavaju usporedno (ćuprija / most, šejtan / vrag, dajidža / ujak, ćumur / garbun…), a katkad su stilski obilježeni (at / konj, bedevija / kobila, bujrum / uslast). Turcizmi su prisutni u svakodnevici (insan / čovjek, čeljade, eglendisat / razgovarati, salamet / sreća, kijamet / nesreća, šejtan / đavao, nalet / prokletstvo, bezbeli / dakako, jazuk / šteta…), u zemljišnom nazivlju (teg / uzorana njiva, begluk / nekadašnja begovska njiva, čitluk / nekadašnji čiftluksahibijski posjed, isa / dio njive ili livade, sura / otkosi svilani u jedan red, đubre / gnoj, đubreluk / gnonica, đeriz / odvodni kanal u staji…), u kućanstvu (zaira / hrana, beslema / uzdržavanje, beslemisat / uzdržavati, dohraniti, nafaka / ljetina, namirnice, kašika / žlica, sinija / nizak, okrugao istočnjački stol, đezva, fildžan / kavena šalica bez ručke, sač / peka, komoštre / verige, sadžak / metalni tronožac, ćusegija / ožeg, ćumur / ugljen…), u tehničkom nazivlju, alatima i priborima (ćuprija / most, kula / bolja zidana kuća od kamena, pendžer / prozor, direk / stup, duvar / unutarnji zid, perda / pregrada, čeren / dio kuće nad ognjištem, tavan / potkrovlje, šiša / strop, boj / kat, testera / pila, blanja / strug, talaš / strugotina, ćuskija / željezna poluga, belegija / vrsta brusa, burgija / svrdlo, čivija / čavao, klin, čiviluk / klinčanica za vješanje odjeće, đem / žvale, uzengija / stremen, mamuze / ostruge, češagija / naprava za češljanje konja, dizgini / uzde…), u nazivima za odjeću i obuću (šalvare / muške vunene ili lanene hlače s visećim turom, čakšire / uske vunene hlače, učkur / svitnjak, čorape / čarape, bozavci / vuneni izvezeni nazuvci za stopala, terluci / bozavci, tozluci / mrkavci, gležnjaci, anterija, ječerma, pamra…), u nazivima za jelo i piće (samun, pilav, duvak, jukva, tarana, pita, burek, kajgana, kajmak, šerbet…), u općedruštvenom rječniku (čaršija / gradić, trgovište, kasaba / gradić, pazar / tržnica, magaza / skladište, kućna ostava za odjeću, dernek / sajam, komšija / susjed, komšinica / susjeda, komšiluk / susjedstvo, konak / prenoćište, han / gostionica s prenoćištem…). Turcizmi su to učestaliji što je leksičko područje u tješnjoj vezi s osmanlijskom vlašću.

d) Germanizmi počinju ulaziti u duvanjski govor s dolaskom austougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu (1978.), njihov se utjecaj nastavlja nakon Prvoga svjetskog rata (1918.) i traje sve do danas zbog civilizacijske važnosti njemačkog jezika. Dakako, neke su germanizme slavenski narodi prihvatili u baltoslavenskoj zajednici prije seobe (kralj, knez, lug / pepeo)38, pa se one nalaze i u duvanjskom govoru. Od riječi lug (staronjemački louga, novonjemački Lauge) u duvanjskom su govoru izvedene još dvije riječi: lugara (spremnik za pepeo u štednjaku) i lukšija (cijeđ, lužnica), olužena voda za pranje rublja (zona). Jesu li saski rudari, koje su Kotromanići dovodili u bosanske rudarske gradiće, ostavili kojeg jezičnog traga u tehničkom nazivlju bosanskih govora, nije poznato autoru ovih redaka. U povijesnom nazivlju poznata su dva germanizma iz toga srednjovjekovnog razdoblja: hiža (bogumilski samostan) i herceg (vojvoda). Riječ herceg prepoznaje se u današnjem toponimu Hercegovina (Vojvodstvo), po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači. S austrougarskom vlasti u duvanjski govor ulaze brojni germanizmi: grunt, gruntovnica, fruštuk (doručak), špek (suha slanina), leder (kožni potplat za cipele), rajtoze (konjaničke hlače), mica (radnička kapa sa štitnikom), škrljak (štitnik u kape), soldat (vojnik), šmajser (automatska kratka puška), geler (krhotina bombe ili granate), šporet (štednjak), ror (okrugao poklopac na štednjaku), žaga (pila), štruca (izduženi kruh), ganjak (hodnik), tišljer (stolar), šloser (bravar), špigla (ogledalo), šnala (ukosnica), špiljka (prikopčnica), štala (staja), aborat (zahod), šimla (šindra), štreka (željeznička pruga), šina (tračnica), štanga (željezna poluga), šerpa, rajngla, krigla, flaša, štof (sukno), sokne (kratke tvorničke čarape). Bilo bi, dakako, zanimljivo istražiti utjecaj germanizama na duvanjski leksik za “gastarbajterskog razdoblja” (1960.-1990.).

 

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.