POBIJENI FRANJEVCI: fra Maksimilijan Jurčić (1913.-1945.)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Fra Maksimilijan (Ljubo) Jurčić rodio se 8. listopada 1913. u poglavito brdovitom i vinorodnom selu Ružići, čiji su se marljivi i prodorni stanovnici teško probijali kroz život. Unatoč siromaštvu i neimaštini, priraštaj pučanstva u dvadesetom stoljeću bio je u tom kraju iznimno visok. Ali u vrtlogu ratova, gladi i raseljavanja broj se stanovnika smanjio pa se tako smanjio i broj duhovnih zvanja. Njegovo rodno mjesto zacijelo nije dalo plemenitijeg i svetijeg mještanina od njega. 

U takvu ozračju rastao je i mali Ljubo sve do 1926. kad je otišao u sjemenište na Široki Brijeg. Kod ulaska u novicijat (29.lipnja 1932.)na Humcu uzeo je redovničko ime Maksimilijan. Svi su ga od milja zvali Makso i takav je ostao dosmrti. U njemu se cijeloga redovničkog života lomio patnik jobovske strpljivosti i svetačke duhovnosti. Pokretna snaga fra Maksimilijanovih akcija zrcalila se u njegovoj ljubavi prema Bogu i čovjeku ispisujući tako osobnu povijest. 

Bio je čovjek osjetljive savjesti i od đačkih dana pravi bogalj. Trpio je od poremećaja pršljenova na kralježnici i stoga je stalno nosio steznik oko tijela sve do nasilne smrti 28. siječnja 1945. u Vrgorcu. Živio je uronjen u svoju bol koja ga je izjedala. Bio je osjetljiv na svako počinjeno zlo jer teško je biti nemoćan pred nasrtajem zloće zavedenih i zločestih ljudi. 

Fra Maksimilijan je nakon završene srednje škole i položene mature napustio Široki Brijeg i spustio se 1935. u dolinu Neretve, u Mostar, gdje je u samostanskoj oazi mira našao sebe. Po naravi šutljiv i povučen lako se uklopio u novu sredinu koja je disala duhom franjevačke duhovnosti i Tankreove ascetike. 

Nakon tri godine filozofskih i bogoslovnih nauka 12. lipnja 1938. u Mostaru je zaređen za svećenika. Iste je godine napustio taj grad i otišao na daljnje školovanje u Perugiu dok su se sudbonosni oblaci sukoba gomilali na obzorju nemirne Europe. Tada smo se kao sukolege, fra tri i prijatelji, posljednji put vidjeli i oprostili s vizijom ponovna susreta kao Pavlovo novo stvorenje (Gal 6,15) u kući Vječnoga Oca, obasjani Duhom i istinom. 

Nakon povratka iz Italije imenovan je župnim vikarom u Gorici. Tu je zaorao prve brazde svoga dušobrižničkog djelovanja, oduševljeno prihvaćen od tamošnjih župljana i posebno od mladeži koja je u njemu doživljavala svećenika Božjega duha. Ali već u srpnju 1943. bio je premješten na Humac sa zaduženjem da vodi Društvo svetog Ante i pjevački zbor mjesne župe. Sav njihov rad odvijao se u Domu sv. Ante pri ulazu u samostanski krug. Taj dom sagradio je fra Rudo Mikulić tridesetih godina dvadesetog stoljeća milodarima kršćanske sirotinje. Fra Rudo je umro 15. lipnja 1942. u četrdeset petoj godini života, od zloćudne bolesti, raka u grlu. Taj dom su komunisti nacionalizirali 1945. U njemu je fra Maksimilijan razvio zavidnu djelatnost na ponos mjesnih katolika i na zazor bezbožnika, odnosno partizana. 

I jednog dana 1944. fra Maksimilijan je na ukusno izrađenim kartonima napisao Deset Božjih zapovijedi i nalijepio ih po zidovima Doma sv. Ante, što su komunisti shvatili kao parole uperene protiv njih, kako napisa fra Janko Bubalo u svojim memoarima Apokaliptični dani (str. 131.). Nakon toga, fra Maksimilijana su zatvorili u zloglasnu tamnicu u Ljubuškom, ali on, kao nevin svećenik, nije pokleknuo pred tim zatornicima slobode. 

Fra Maksimilijanov školski kolega i prijatelj, fra Janko Bubalo, piše u svojim već spomenutim memoarima (str. 127.) da su u nedjelju 28. siječnja 1945. hrvatske vojne postrojbe od Širokog Brijega kao vihor prodrle sve do Neretve i potpuno razbile partizanske odrede u južnoj i zapadnoj Hercegovini. Partizani su se bez otpora povukli u dalmatinska brda i tamo se spremali za ponovni napad. Prije povlačenja ti su partizanski osvetnici sa sobom poveli uhićenike iz Ljubuškoga – njih oko četrdeset – prijeteći im smrtnom odmazdom. Među njima bio je i zatočeni fra Maksimilijan Jurčić. Partizanski zločinci sve su ih strijeljali na dolasku u Vrgorac, rodno mjesto poznatog pjesnika Tina Ujevića. Tu je na vrgoračkim uzvisinama fra Maksimilijanov zvonki glas zauvijek ušutkan i uzavrela krv pravednika i patnika prolila se po kamenom pločniku. 

Hercegovinom se tada pronio glas: »Poginuo je branitelj ispovjedne tajne!« Navodno je fra Maksimilijan prije smrti mučen i ispitivan o njegovim ispovijedima. No, on je za cijelog »procesa« samo šutio kao zid i nije pokleknuo pod pritiscima krvnika i lažnih »ispovjednika« marksizma. Ostao je u živoj uspomeni kod starijih hrvatskih vjernika kao mučenik i hrabar branitelj ispovjedne tajne. 

Pred tim svetačkim likom svećenika, franjevca i mučenika ostajemo zapanjeni tim više što je fra Maksimilijan kroz cijeli svoj redovnički život bio duboko uronjen u tajne kršćanstva i njegovih vječnih vrjednota. Hranio se otajstvima vjere u najkataklizmatičnijim vremenima naše povijesti. Kršćanske tajne bile su utkane u sve pore njegova bića do potresnog završetka pod rukom partizanskih krvnika. S njegovim smaknućem nestao je sa zemlje sveti svećenik koji je obasjan vlastitom krvlju otputovao na nepresušne izvore vječnog života. Prošao je svijetom čineći dobro kao i njegov Učitelj.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.