POBIJENI FRANJEVCI (2): fra Križan Galić (1870.-1944.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Križan je u svom svećeničkom životu kroz 41 godinu služio na 18 župa kao župni vikar, župnik i duhovni preporoditelj povjerena mu naroda. Svugdje je ostavio uspomenu na jednostavna i pobožna redovnika kojemu je krunica bila svakidašnja pratiteljica života. Kao stariji i umirovljeni fratar proveo je 22 godine u franjevačkom samostanu na Humcu kao ispovjednik, pokornik i uzor mladim novacima koji su ga s poštovanjem susretali bojeći se »crnog graška« u njegovoj prosudbi njihove sposobnosti za franjevačku redovničku karizmu. Za uzvrat on ih je češće pohađao u kleričkom vrtu vodeći s njima razgovore i bodreći ih da ustraju u franjevačkom pozivu koji je tinjao u dušama tih nadobudnih mladića. 

U narodu je uživao glas čudotvorca koji je molitvom izgonio zle duhove iz opsjednutih ljudi i otklanjao razne pošasti iz vinograda, duhanjaka i poljskih livada izloženih raznim prirodnim nepogodama.  

Svojim izgledom i vladanjem predstavljao je svetački lik starozavjetnih proroka spremnih na pokoru i žrtvu radi vlastitog naroda; usrdno su se molili za njegovo obraćenje i održavanje Božjeg zakona. I fra Križan je podukama i propovijedima duhovno i ćudoredno odgajao povjerene vjernike, ali u tim akcijama dominirala je njegova asketska pojava koja je osvajala ljude. 

Fra Križan (Nikola) rođen je 30. studenoga 1870. u selu Gorica, pograničnom području imotske Dalmacije. Plodno zemljište, umjerena klima i marljivi mještani omogućili su Goričanima dosta ugodan život. Mnogobrojni stećci – kameni spomenici povijesti – svjedoče o prisutnosti Rimljana i Ilira koji su ostavili vidne biljege u tom kraju. Mjesto je kroz povijest više puta stradalo pod prodorom turskih silnika koji su ostavljali ruševine i popaljene kuće, a narod je zbog njihovih zločina ostavljao rodna ognjišta i bježao u tuđinu. Pod pritiskom mnogih nepogoda mjesno se stanovništvo raspršilo po svijetu, ali župa sv. Stjepana Prvomučenika ponovno se obnovila i unatoč stradanjima nanovo procvala. 

Njegova je Gorica nakon demokratskih promjena u domovini postala predmetom međunarodnih rasprava kad ju je posjetio dopisnik glasovitih američkih novina i fotografirao mjesnu crkvu te objavio članak u njujorškom dnevniku (The New York Times, veljača 1994.) zlobno napavši Crkvu, svećenike i umjetnički mozaik iznad glavnog oltara župne crkve svetoga Stjepana. Ali njegove objede s vremenom su se stišale i oštrice otupile. 

Fra Križan je osnovnoškolsku izobrazbu stekao kao franjevački pitomac na Širokom Brijegu. Srednju školu klasičnoga smjera pohađao je kroz osam godina na Humcu gdje je 25. studenoga 1889. stupio u franjevački red kojemu je cijeloga života savjesno služio i bio uzor mlađim naraštajima fratara. Nakon toga studirao je bogoslovne nauke na Širokom Brijegu, a 30. prosinca 1893. u Mostaru je zaređen za svećenika. Dvije godine završnih studija proveo je u Asizu i gradu Perugi. Bio je ponosan da je živio na izvorima franjevačke duhovnosti kojom se cijeloga života napajao, stoga je često obnavljao uspomene na Italiju. 

Na svim mjestima svoga svećeničkog djelovanja živio je kao isposnik hraneći se uglavnom povrćem i grožđem koje je stalno skupljao, a pod stare dane pojedini svećenici sa župa time su ga darivali. Župnici su ga stalno tražili za ispovjednika, a on je ustanovu Božjeg milosrđa često pretvarao u tešku pokoru vjernicima. Takvim pokorama znao je obdarivati i one koji bi u skrušenosti srca gorko proplakali u ispovjedaonici. 

Fra Križan je 1944. napustio Humac nakon bombardiranja franjevačkog samostana i sklonio se u župi sv. Jakova apostola u Međugorju. Ondje se 31. listopada iste godine, iscrpljen starošću, odmarao u župnom stanu gdje ga je kroz prozor opazio partizanski stražar te ubacio ručnu bombu i tako ga usmrtio. 

Vijest o tom bezočnom zločinstvu strašno je odjeknula. Pokopan je na mjesnom groblju Kovačica koje i danas čuva zemne ostatke tog uzornog franjevca, prekaljenog pokornika i istinskog mučenika. 

I ovdje vrijedi tvrdnja svetog Ciprijana: Krv mučenika, sjeme kršćana.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.