Ubrajam se među trećinu franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM koji smo se nakon Drugog svjetskog rata našli na studijima izvan domovine ili zaposleni u dušobrižništvu (SAD).Tako smo izbjegli komunistički pokolj koji je pokosio drugu trećinu (66) hercegovačkih franjevaca u domovini. Među žrtvama terora nalazio se i moj profesor i provincijal dr. fra Krešimir Pandžić koji me je 1941.poslao na studij germanistike na sveučilište Freiburg im Breisgau u Njemačkoj, koje je osnovano 1457. U tom gradu turizma, gotike i školstva proveo sam ratne i poratne godine strave, gladi i bombardiranja, često izložen Damoklovu maču životne sudbine dok su ostali hercegovački franjevci ostali na poprištu djelovanja u domovini gdje su bili izloženi stalnim zlostavljanjima i tamnicama. Svi su oni svjedoci nasilja od čega su mnogi i životno stradali. Većina od njih provela je godine u tamnicama i tamo mučena. Sveukupni broj tamničkih kazni iznosio je više od 350 godina.S fra Krešimirom Pandžićem pobliže sam se susreo prvi put u trećem razredu gimnazije (1930.) na Širokom Brijegu. On je tada bio profesor klasičnih nauka, a ja početnik grčkoga jezika. Nastupao je učeno i ozbiljno te kod nas učenika stvarao strah i strahopoštovanje. Buljili smo u njegovu pojavu kao Sokratovi učenici u svoga učitelja. Izvrsno je poznavao klasičnu literaturu i dobro vladao njemačkim jezikom jer je studirao u Grazu u Austriji. Od svojih je učenika tražio dobro ponašanje i primjereno znanje, a svojom osobnošću zračio je poniznošću i franjevačkom jednostavnošću podsjećajući na opise prvih učenika i sljedbenika syetoga Franje iz Asiza u djelima nadahnuta pisca Tome Celana. Bio je čovjek vojničke stege i duboke pobožnosti. U životu se vladao prema Kristovim načelima, bez taktiziranja i ulagivanja, što mu je dizalo ugled u redovničkim krugovima i među njegovim suradnicima.
S provincijalom fra Krešimirom oprostio sam se i posljednji put pozdravio 10. studenoga 1941. u Mostaru i istoga mjeseca (30. studenoga) prešao granicu kod Dobove da bih se već sljedećeg dana našao na svome odredištu u Freiburgu, gdje sam se naskoro posve udomio. Provincijal se iz Mostara povremeno javljao na njemačkom jeziku (to je bio propis) i sokolio me u mome studiju, s napomenom skorog susreta koji se, na žalost, nikad nije ostvario jer je nad njim već visjelo krilo udesa (S.S. Kranjčević, Mojsije).
Fra Krešimir (Stjepan) rodio se 4. ožujka 1892. u romantičnom selu Drinovci, kombinaciji hercegovačkog krša i plodna tla. Nalazi se na pograničnom prostoru Hercegovine koja se spaja s brdovitim predjelima Dalmacije. U rodnom mjestu završio je pučku školu, a prvih šest razreda gimnazije na Širokom Brijegu te zadnja dva razreda u Mostaru. Bioje suvremenik poznatog književnika Antuna Branka Šimića s kojim je održavao dobre odnose.
Njegovi Drinovčani imali su naviku slati svoju djecu na više škole. Tako su između dva svjetska rata svojom djecom punili razna sjemeništa i odgajališta i time stvarali intelektualnu elitu na hercegbosanskim prostorima. Kod porasta pučanstva darovali su Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu veći broj svećenika, redovnika i redovnica nego ijedno drugo mjesto u Hercegovini. Time su svjedočili snagu svoje vjere i učvršćivali korijene zdrava kršćanstva. I kao što su Drinovci bili najplodnije rasadište duhovnih zvanja, tako su nosili rekord i među žrtvama komunističkog nasilja. Pred naletom partizana palo je, uz ostale, sedam članova Hercegovačke franjevačke provincije. Među pogubljenima bio je i fra Krešimir Pandžić. I on spada među »neznane junake« koji su svojim radom, ugledom i mučeništvom ostavili nerazoriv spomenik za buduća pokoljenja. To je zaslužio kao profesor i odgojitelj mladeži na Širokome Brijegu (1919. – 1940.), kao upravitelj gimnazije (1929. – 1934.) te kao provincijal franjevačke zajednice u Hercegovini (1940. -1943.).
U strahu od partizanskih hordi i svojih ideoloških protivnika početkom veljače 1945. s četvoricom svoje subraće sklonio se u brdoviti Mostarski Gradac u nadi da će kaonevin naći milost kod novih osvajača. Ali oni su ih naskoro pronašli i 6. veljače u blizini župnog stana bez milosrđa likvidirali. Njihove posmrtne ostatke pronađene na stratištu puk je, iako u opasnosti, nastojao dostojno pokopati. Preneseni su na Široki Brijeg 1971. i pokopani s ostalim usmrćenim i pronađenim franjevcima u samostanskoj crkvi uz sudjelovanje vjerničkog mnoštva. Njihov spomenik stalno će opominjati sve one koji se osvrnu na groznu prošlost kada ljudski život nije vrijedio više od puščana naboja. Prema svjedočanstvima svu šestoricu pokosili su strojnicom. I kao prema Izaijinu proroštvu on usta svojih ne otvori baš kao ni njegov Učitelj kojemu je do smrti vjerno služio. Životom je propovijedao Kristovo evanđelje nadahnut ljubavlju i prožet redovničkom poniznošću, što se očituje i u ljestvici njegovih promaknuća.
Ali na krvi mučenika rađaju se novi naraštaji kršćana, ojačani u vjeri i nadahnuti Božjim pozivom, bez zlobe i osvete. Ondašnje ratno i poratno traumatično razdoblje naše povijesti ispunjeno je bezbrojnim grobištima nevinih žrtava. Komunističko likvidiranje protivnika bilo je radikalno i bez milosrđa s oduzimanjem prava na vlastiti grob i sprovodne obrede. Teško je biti čovjekom dok se nož s čovjekom brati, napisala je naša poznata pjesnikinja Vesna Parun u pjesmi Mati čovjekova.
Fra Krešimirov smiren pogled i tragičan životni svršetak stalno me prate na iseljeničkim putovima koje mi je nezaboravni pokojnik omogućio. Iz američke zavjetrine iznosim svoje uspomene na njega da skandal istine ne utone u zaborav, kako to jednom napisa Georges Bernanos, francuski pisac i publicist.
Pokojni fra Krešimir Pandžić živio je i djelovao u neopisivo teškom razdoblju naše povijesti. Globalni sadržaj toga vremena nemoguće je sažeti u nekoliko riječi. Ali što vrijeme dalje odmiče to jače odsijevaju njegove nevine žrtve i pred nama se uzdižu nastradali ljudski likovi kao svjedoci istine, kao branitelji temeljnih ćudorednih načela, kao stupovi ljudskoga društva.
Među takve likove, po svojoj učenosti i svome položaju, nedvojbeno spada i fra Krešimir Pandžić, profesor, odgojitelj i redodržavnik. I za njega vrijede riječi s nadgrobnog spomenika Zrinjskog i Frankopana: Navik on živi ki zgine pošteno.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.