POBIJENI FRANJEVCI: Fra Kažimir Bebek (1901.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Kažimir je pripadao patrijarhalno izgrađenoj i kršćanski odgojenoj obitelji s dubokim korijenima prošlosti. Ona je Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu darovala tri uzorna svećenika franjevca koji su proživljenom vjerom  i  primjerenim vladanjem posvjedočili svoje svećeničko poslanje u životu Crkve u Hercegovini. 

U takvoj sredini rodio se 1848. stari fra Kažimir, koji je umro 8. travnja 1916.kada je njegov bratić (nećak) s istim imenom imao tek petnaest godina. Njegov stariji brat fra Milivoj rođen je 1898.i umro je 1961.u 63. godini života. Fra Milivoj je kao svećenik služio na više hercegovačkih župa i gajio posebnu ljubav prema pogaženima, kao što su ga i osobno gazili komunistički silnici. 

Fra Kažimir (Franjo) rodio se 1. listopada 1901. u romantičnom selu Vitini u zaklonu brda Zelengore i Utvice. Mjesto je poznato još iz vremena Rimskog Carstva jer tu se utaborila IV. rimska legija koja je nadzirala nemirne Ilire. 

Ugodna klima pogodna je za uzgoj svih vrsta voća i povrća dok povjetarac zrakom raznosi miris smilja i kadulje izraslim po obroncima mjesnih brežuljaka. U tom pitomom ozračju odgajao se mali Franjo do polaska u sjemenište na Široki Brijeg 1915. 

Širokobriješke uzvisine sa strogom stegom i odgojnim djelovanjem profesora gimnazije izgradile su u njemu uzorna mladića koji se u dvadesetoj godini života odlučio za franjevačko zvanje te je 5. srpnja 1921. pošao u novicijat na Humcu gdje se u klimi franjevačkog podneblja izgrađivao za redovnika i sljedbenika svetog Franje iz Asiza. Nakon toga nastavio je studije na Širokom Brijegu i u Mostaru gdje je 10. srpnja 1927. zaređen za svećenika. 

Poslije dovršenih bogoslovnih nauka u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau vratio se u domovinu i počeo svoje svećeničko djelovanje kao župni vikar u Tomislavgradu. Već na prvoj dušobrižničkoj postaji stekao je simpatije župljana koji su ga zbog njegove žive i vesele naravi srdačno prihvatili. U tom pogledu bio je protutip svom bratu fra Milivoju koji je bio tih i povučen. 

Najdulje razdoblje svoga dušobrižničkog djelovanja proveo je u Klobuku gdje je kroz deset godina (1933. – 1943.) marljivo radio i ostavio u tom selu neizbrisive biljege svoga rada. Tu je usred brda uz malu crkvicu i skroman župni stan okupljao vjernike unoseći im vjeru u život. Svojim je primjerom nadahnjivao kršćane i mirio duhom podijeljene Klobučane. Kao neslomljiv karakter nisu ga mogli pokolebati neprijatelji vjere i naroda. Takav je bio i ostao na svim radnim postajama života do svoje tragične smrti 1945. 

U nesigurnim vremenima zloslutne 1945. nalazio se kao župnik u Pločama (Tepčići – Slipčići) na dohvatu četničko- partizanskih topova. Stoga se u takvim nesnošljivim okolnostima povukao u Mostar da bi tamo našao zaštitu, ali umjesto nje našao je osobno stratište. Komunistički zločinci su ga sa šestoricom njegove subraće povezali žicom i 14. veljače 1945. na Čekrku s mosta bacili u hladne vode Neretve. Na dnu rijeke našao je posljednje zemaljsko počivalište i njegov »grob« jedini čuva tajnu njegova smaknuća. 

Iznoseći na vidjelo životni put ovoga sljedbenika apostola Pavla i životopise drugih žrtava komunističkog bezumlja rasvjetljuje se povijesna istina i nenametljiva pravda kao ustuk lansiranim lažima i počinjenim zločinima komunističkih silnika. Mučenici za vjerska i narodna prava najbolji su svjedoci pravde koja je pod komunističkom strahovladom bila pogažena. Za tu Božju istinu i ljudska prava neustrašivo se cijeloga života borio i fra Kažimir Bebek, da uz osmijeh neba uđe u vječnost. 

Slika njegova nujna lica uronjena u tajnu vjere duboko se utiskuje u našu dušu. Kroz dugu budućnost svjedočit će njegovu nazočnost među njegovim narodom. On je nevinom žrtvom pobijedio svoje ubojice i samoga sebe.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.