POBIJENI FRANJEVCI: fra Branko Šušak (1912.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslije njega komunistički koljači poslali su milijune nevinih ljudi u vječnost i njihove obitelji zavili u crninu dok su stranački prevrtljivci za Judine novce prodavali svoju čast obnašajući udbašku službu izdaje. I dok su produhovljeni vjernici i iskreni rodoljubi morali patiti u životnim iskušenjima i li svojim slabostima očitovati snagu svoje vjere i svoga rodoljublja, dotle su pristaše komunizma igrale ulogu trojanskih konja, čega se do danas nisu odrekli kao da se povijesni preokret nije ni dogodio. U takvoj okrutnoj i ubilačkoj sredini živio je i fra Branko Šušak, izdanak jednog uništenog hrvatskog naraštaja s težnjama na slobodu i dostojanstvo.

Korijeni njegova prezimena sežu u daleku prošlost. Bio je urođen stanovnik Pribinovića koji su bili sastavni dio Mokroga, odnosno Širokoga Brijega.Tim imenom zvali su se Vlasima. Ime, odnosno prezime, sačuvalo se do naših dana. Fra Branko je bio jedan od rijetkih kandidata koji su se napajali školskom izobrazbom dolazeći iz roditeljskoga gnijezda i tek se kasnije uključio u franjevačko sjemenište. U novicijat je ušao 6. kolovoza 1931. i u njemu se potpuno uklopio u redovnički život kojim je još kao sjemeništarac disao.

Kao već odrastao dječak piljio je iz svojih Pribinovića u svijet i zanosio se franjevačkom prisutnošću da bi se i sam uključio u franjevačku karizmu i postao vjeran sljedbenik svetoga Franje iz Asiza. Rodio se 29. studenoga 1912. i u crkvi Uznesenja BDMna Širokome Brijegu kršten pod imenom Ivan. Svi njegovi putovi ispreplitali su se s ovim Gradom na Gori koji je bio nedostižan ideal mnogih mladića, ali su samo rijetki bili među izabranima. Fra Branko je u srcu uvijek nosio klicu duboke vjere i iskrene pobožnosti baštinjene od svojih roditelja. Te kršćanske krjeposti stalno je produbljivao i na njihovim se izvorima usavršavao te u tome bio uzor svima drugima.

Bogoslovne nauke pohađao je u Mostaru gdje je 23. svibnja 1937. ređen za svećenika. Iza ređenja otišao je u Italiju i u gradu Bologni završio posljednje godine studija. Godine 1939.vratio se u domovinu i djelovao u dušobrižništvu kao župni vikar i župnik u Čitluku, Mostaru i u Blizancima odakle se početkom 1945.povukao prema Zagrebu u strahu od odmazde partizana koji su nadirali s istočne strane Neretve i prijetili smrću svojim ideološkim protivnicima.

U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.