POBIJENI FRANJEVCI: fra Borislav Pandžić (1910.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Službeni komunistički sustav na našim domovinskim prostorima nestao je bez kazne njegovih zločinačkih ubojica za počinjena nedjela nad hrvatskim narodom, a njegovi sljedbenici i danas ustraju na njegovim stranputicama. Na njihovu mržnju i krv katolički vjernici odgovaraju ljubavlju i žrtvom svojstvenom sljedbenicima Krista Gospodina. U tom nepomirljivom susretu većina mračnih tipova i vjerom obasjanih vjernika otišla je u vječnost: jedni u mračno carstvo podzemlja, a drugi, produhovljeni i okrunjeni neprolaznim vrjednotama, u vječno kraljevstvo mira i slobode.

Osvrćući se na nasilno pogubljene svjedoke vjere, oživljavamo uspomene na ona apokaliptična vremena hrvatske povijesti i na bezbrojne žrtve komunizma koje su svojom smrću posvjedočile svoju pripadnost vjeri pradjedova i svoj identitet stablu hrvatske nacije. Među takve nevine žrtve ubraja se i fra Borislav Pandžić, odgojitelj franjevačkih đaka na Širokome Brijegu. On je u sebi nosio prirođenu dobrotu kojom je osvajao ljude u osobnim susretima. Bogatstvo te dobrote prenosio je i na đake i time ih učvršćivao u vjeri i redovničkom zvanju.

Ta dobrota pretočila se u mučeništvo koje je, zajedno sa svojom subraćom, 7. veljače 1945.podnio na Sirokome Brijegu. U trenutku njegova smaknuća za ovog se pravednika zaustavilo vrijeme. Po prirodi bio je melankoličnih osjećaja koji su se isprepleli u tragičnu smrt. Bio je to »sumrak bogova « kada su Marksovi sljedbenici žarili i palili bez milosrđa. Njegove sumorne oči nisu zračile očajničkim trzajima, nego jezikom prodorne vjere i nehinjene ljubavi. Obogaćen kršćanskim krjepostima, hrabro je pošao u prisilnu smrt koju mu pripraviše prekaljeni zločinci. Za života se nikada nije tužio na poteškoće kroz koje je prolazio nego ih je uzdignuta čela nadvladao snagom duboke vjere i svetošću svećeničkoga poslanja.

Fra Borislav (Ljubo) rođen je 7. siječnja 1910. godine na plodnim proplancima Drinovaca u susjedstvu golih dalmatinskih planina. Njegovo rodno selo iznjedrilo je velikog biskupa i dobrotvora fra Paškala Buconjića (1823.- 1910.)te poznata pjesnika Antuna Branka Šimića (1898. – 1925.) koji je, kao borac za novi stil u književnom stvaranju, uvršten u sve hrvatske antologije pjesništva. Tako su Drinovci postali ne samo izvor plodnih duhovnih zvanja nego su ušli u crkvenu i kulturnu povijest hrvatskoga naroda kao vjerski pokazatelj duhovnih i duševnih vrjednota. Mladi Ljubo je u svom rodnom mjestu svršio četiri razreda pučke škole i nakon toga 1922.pošao u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu.

Duh sjemenišnog odgoja produbio je njegovu prirođenu dobrotu i učinio ga uzornim primjerom ostalim sjemeništarcima. Odlikovao se marljivošću i poniznošću koje su ga preporučivale za redovnički život. Spremna duha 29. lipnja 1928.pošao je u novicijat i oduševljeno prihvatio nov način življenja. Na Humcu (u novicijatu) zaorao je prve brazde redovničkog života i u intimnosti s Bogom prekaljene duše našao sama sebe. Nakon godinu dana kušnje vratio se u gimnazijske klupe na Široki Brijeg gdje je završio srednju školu s velikom maturom.

Istim kvalitetama studirao je i bogoslovne nauke u Mostaru gdje je poslije tri godine studija 11. studenoga 1934. zaređen za svećenika. Ovdje je završio i preostale dvije godine bogoslovlja da bi nakon toga pošao u dušobrižništvo kao župni vikar na Humcu i kateheta đaka u Ljubuškom. Nakon godinu dana ponovno se vraća na Široki Brijeg gdje u poniznosti srca obavlja razne dužnosti, u prvom redu kao nastavnik vjeronauka u gimnaziji i odgojitelj đaka u sjemeništu.

Na tom položaju zatekla ga je grozna smrt u 35. godini života. Komunisti su ga s jedanaestoricom drugih fratara strijeljali 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu i zapalili u skloništu u samostanskom vrtu. Tako je ovaj plemeniti redovnik završio svoj život na lomači fanatiziranih Marksovih sljedbenika i svojih vjerskih protivnika. Obogaćen krjepostima i ovjenčan krunom mučeništva fra Borislav je otputovao u nedokučive nebeske prostore obasjane srećom i mirom kroz svu vječnost.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.