POBIJENI FRANJEVCI: fra Bono Andačić (1903.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Na rubnom zapadnom dijelu Brotnja smješteno je selo Čerin, ukrašeno valovitim brežuljcima. U njegovu sastavu poseban položaj zauzimlju G. Hamzići, jedno od sedam naselja te hercegovačke katoličke župe. To je naselje darovalo vjeri i naciji trojicu franjevačkih mučenika koje su ubili komunistički zločinci u Drugom svjetskom ratu. Oni su kao sveti Stjepan Prvomučenik (zaštitnik ove župe) žrtvovali svoje živote i molili za svoje mučitelje. 

Poput razbijena sarkofaga na Čerinu iz rimskih vremena s uklesanim križem nosili su teret naše povijesti i posvjedočili je pred zatornicima toga križa, simbola Kristove muke i našega spasenja. Svjedoci te kršćanske vjere bili su fra Bono Andačić, fra Rafo Prusina i fra Dobroslav Šimović. Prvi je našao smrt u vrletima Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), drugi je povezan žicom zaplovio vodama Neretve u Mostaru i treći izgorio na lomači mržnje na Širokome Brijegu. 

Fra Bono je rođen 5. studenoga 1903. u G. Hamzićima i kršten pod imenom Ivan u čerinskoj crkvi svetoga Stjepana Prvomučenika. U tom mjestu svršio je četiri razreda pučke škole i u mladim godinama osjetio poziv za redovnički samostanski život. Stupio je u franjevački red 8. prosinca 1921. kao tercijar na Humcu i ostao kao brat laik do svršetka života. Posvetio se krojačkom zanatu te krojio odijela i franjevačke habite za svoju subraću koji su zanosno hvalili njegovo umijeće. Bio je gospodskoga izgleda i otmjena vladanja što je oduševljavalo sve osobe s kojima se susretao. U slobodno vrijeme čitao je Sveto pismo i nadahnjivao se njegovim tekstovima. Stalno je pratio dnevne događaje i poput intelektualno izobražena profesora vodio diskusije sa svojim subesjednicima. 

Kroz 22 godine živio je i radio u Mostaru te bio u stalnom kontaktu s bogoslovima i ostalim osobljem u samostanu. U gradu je stekao mnogobrojne prijatelje koji su ga visoko cijenili i njegovu krojačnicu češće posjećivali diveći se urednosti i zlatnim rukama njegova krojačkog umijeća. Bio je omiljen sugovornik posjetitelja samostana i samostanske radionice. Odlikovao se darežljivošću srca koje je obilovalo dobrotom i nesebičnošću. 

Prema pismohrani pri kraju Drugog svjetskog rata premješten je u Veljake koje je pred Božić 1944. napustio, vjerojatno iz sigurnosnih mjera. Sklonio se u brdovit kamenjar Izbična gdje su ga partizani pronašli i zarobili. Odveli su ga s pučke sv. mise 11. veljače i natovarena strjeljivom uputili prema Grabovoj Dragi gdje su ga pogubili i mrtvo mu tijelo bacili u neku jamu. 

Iza fra Bonine nasilne smrti njegova radionica u Mostaru zjapi prazninom i drijema u izolaciji.Uzalud očekuje njegov povratak jer on je zauvijek iščeznuo u vrletima hercegovačkih planina bez ispraćaja i kršćanskih pogrebnih obreda. Svi su putovi do njegova nepoznatog groba zakrčeni i čekaju razrješenje neba kojemu se pokojnik stalno u molitvama utjecao. U sebi je nosio duboko proživljenu vjeru u Isusa Krista i jedinstvenu franjevačku karizmu do umorstva koje likuje k’o bića zadnji dah (S. S. Kranjčević) te ubijenom franjevcu donosi vječnu nagradu na nebesima.

 

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.