POBIJENI FRANJEVCI: fra Bernardin Smoljan (1884.-1945)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Ovaj ugledni svećenik Hercegovačke franjevačke provincije bio je blistav, okretan i u svim akcijama odlučan. Obnašao je važne službe u svojoj provinciji i savjesno ih izvršavao. Bio je gimnazijski nastavnik,tajnik Provincije, gvardijani župnik. Sebe je svladavao u duševnim emocijama zatomljujući ih u komunikaciji s drugima. U njemu se jasno očitovao svećenički ponos i živa narodna svijest matoševskih vatrenih osjećaja. Ponirao je u svoju produhovijenu nutrinu inadahnutim pristupima oplemenjivao druge.

Rođen je 3. listopada 1884.u Rodoču, predgrađu Mostara, ukrašenu voćnjacima i zelenim travnjacima. Rodoč je voćem i povrćem u dobroj mjeri opskrbljivao grad na Neretvi. Njegovo rodno mjesto smjestilo se u proširenoj ravnici južno od Mostara gdje Neretva natapa Bišćepolje i njegovu okolicu.

Fra Bernardin (Franjo) kršten je u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru u koji je kao dječak kroz četiri godine pješačio i u njemu svršio pučku školu. Tu su katolici i franjevci zajednički dijelili životne patnje pod tuđinskim hegemonistima i za svoju vjeru prolijevali krv.

Gimnaziju je pohađao na Širokome Brijegu kroz osam godina uz prekid novicijata (1901. – 1902.) na Humcu gdje se u zanosu mladosti odredio za redovnički franjevački život. Bogoslovni studij započeo je u Mostaru, a nastavio u Paderbornu (Njemačka). Svećenički red primio je 10. travnja 1908. u drugome njemačkom gradu Wiedenbrucku. Iste godine vratio se u Hercegovinu i na Širokome Brijegu počeo svoju dušobrižničku službu kao kateheta u školi i župni vikar na župi Uznesenja BDM. Kroz sljedećih dvanaest godina (1910. -1922.) bio je nastavnik francuskog jezika na širokobriješkoj gimnaziji.

Najplodnije godine njegova dušobrižničkog rada odvijale su se u Međugorju gdje je kroz pet godina svoga djelovanja (1931. – 1936.) župu duhovno obnovio. Kao spomen na 1900 godina Isusove smrti godine 1933. na brdu Križevac dao je izgraditi betonski križ visok oko devet metara. Pred tim križem od 1981. do danas poklekli su milijuni ljudi tražeći od Boga duhovnu utjehu u životnim iskušenjima i vjerskim krizama. Fra Bernardin je u Međugorju 1932. osnovao bratovštinu protiv psovke u kojoj su se uglavnom okupljali mladići i svojim uzornim vladanjem svjedočili svoju vjeru i upozoravali grješnike da se oslobode tog uvriježenog zla u našem narodu. A njegov župnički boravak u Čitluku ostat će zapamćen po 1938. i prijenosu posmrtnih ostataka znamenita franjevca fra Didaka Buntića s mjesnog groblja Poodadvor u Mostar i u trijumfainu ispraćaju iste godine na Široki Brijeg.

Njegovo svećeničko djelovanje na župama u Međugorju, na Citluku i Humcu (1931. – 1943.) odvijalo se u vrijeme krute vladavine fašističkih i komunističkih diktatora koji su odlučivali o ljudskim sudbinama i nemilosrdno, kao nevine žrtve, likvidirali milijune svojih ideoloških protivnika. Sindrom krivnje lebdio je nad ljudskim glavama s prijetnjom uništenja našega narodnog bića.

U šezdeset i prvoj godini života povukao se u mirovinu kako bi posljednje dane života proveo u tišini franjevačkog samostana sv. Ante na Humcu. Početkom 1945. preselio se u Mostar gdje je u tamošnjem samostanu mirno dočekao komunističke »osloboditelje«. Oni su ga 14. veljače 1945. odveli iz samostana i s još šestoricom subraće povezane žicom bacili u uzburkane valove Neretve – zauvijek otputovaše u duboke prostore vječnosti. Njegovo tijelo našlo je gostoljubivost bezazlenih riba i drugih riječnih životinja kao jedinih pratitelja njegova života. U napuštenu samostanu među preostalim fratrima zavladala je životna neizvjesnost dok se domovina pretvarala u zarobljenički logor u kojemu je zavladalo ropstvo.

Iza tih nasilnih smrti u domovini je ostao brisani prostor ispunjen strahovladom koja je pod petokrakom zvijezdom i velikosrpskom kokardom uništavala svaki humanizam kojim su disale njihove nevine žrtve. A ugušeni životi i podvodni »grobovi« i danas šalju poruku mira obezglavljenim ubojicama koji ne poznaju oprosta i kajanja bez čega nema ulaza u vječno kraljevstvo neba.

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.