POBIJENI FRANJEVCI (3): fra Arkanđeo Nuić (1896.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Svjetlo dana ugledao je 21. veljače 1896. u Šimićevim Drinovcima blizu jezera Krenice koja podsjeća na glasovito Genezaretsko (Tiberijadsko) jezero u sjevernoj Palestini gdje je Krist lovio ribu sa svojim apostolima i tu ih proglasio ribarima ljudi. Tu su oni dijelili otrovne od pitomih riba kao što su poslije u svom apostolskom poslanju dijelili sljedbenike Krista Gospodina od njegovih protivnika. Apostoli su na krilima srca odletjeli prema zvijezdama paleći vječna svjetla pred licem Svevišnjega kao i fra Arkanđeo Nuić pred pogašenim svjetlima Širokoga Brijega na lomači mučeništva. 

Bio je najmlađi od četvorice braće, ali istančana ukusa i bistra uma te ga je otac poslao 1903. u tek sagrađenu (1890.) i otvorenu mjesnu školu u kojoj je završio četiri razreda pučkog školovanja. U školi se fra Arkanđeo (Nikola) odlikovao marljivošću i sposobnošću. Stoga su ga roditelji 1908. poslali u srednju školu na Široki Brijeg gdje je nakon jedno- godišnjeg boravka u mjesnom konviktu primljen u sjemenište. U njemu se isticao znanjem i zanosom za redovnički poziv te je 17. rujna 1914. stupio u franjevački novicijat na Humcu. Tada su na obzorju zavađene Europe već grmjeli topovi i odvijali se krvavi prizori Prvoga svjetskog rata koji je nepoštedno gutao ljudske živote te, opterećen krvlju, glađu i španjolskom groznicom, milijune obitelji zavio u smrtnu crninu. 

Tri posljednja razreda gimnazije fra Arkanđeo je završio na Širokom Brijegu gdje je 1918. položio ispit zrelosti. Iste godine spustio se je u dolinu Neretve i u Mostaru počeo studirati bogoslovne nauke. Međutim, nakon dvije godine napustio je domovinu i pri kraju 1920. pošao na sveučilište u Beč gdje je 28. kolovoza 1921. zaređen za svećenika. U zanosu mladosti širio je krila znanosti i obogaćen spoznajom Božjih tajna udubio se u teološke nauke. U carskom je Beču 13. srpnja 1923. ovjenčan doktorskom diplomom iz teoloških nauka. Nakon toga odlazi u Pariz gdje je kroz četiri godine (1923. – 1927.) studirao klasičnu filologiju te na glasovitoj Sorboni 10. lipnja 1927. diplomirao iz grčkoga i latinskoga jezika. Obogaćen znanjem i oboružan diplomama vratio se na Široki Brijeg gdje je perom i riječju razvio živu djelatnost. 

Kroz duge godine svoje profesorske službe (1927. – 1945.) na Širokome Brijegu zdušno je odgajao đake i u njima izgrađivao buduće stručnjake i prekaljene rodoljube. Zbog nestašice stručno obrazovanog osoblja njegov je raspored predavanja bio bogat gimnazijskim kolegijima. Tako je podučavao đake u klasičnim jezicima te u francuskom i njemačkom, koji je u školski raspored uveden samo kao neobvezatan predmet. Povremeno je u osmom razredu predavao i umjetnost. Fra Arkanđeo je bio svestrano izobražen, društveno zabavan i aristokratski odgojen. U isto vrijeme bio je jedan od čuvara hrvatskoga privatnog školstva koje je beogradski apsolutizam stalno ugrožavao da bi ga komunistički terorizam poslije potpuno uništio. 

I dok je njegov mještanin i pjesnik Antun Branko Šimić (1898. -1925.) uživao velik ugled među hrvatskim književnicima, franjevačka povijest ubraja fra Arkanđela Nuića u vrhunske profesore Širokoga Brijega gdje je zaorao duboke brazde svoga rada. Ovdje je konačno izgorio kao baklja pred samostanom gdje je godinama živio i djelotvorno radio. Usnuo je snom pravednika i nastanio se u vječnim prostorima neba. Od pjesnika Branka Šimića bio je samo dvije godine stariji. Zajedno su vodili dijaloge u kojima ga je fra Arkanđeo uvjeravao u prekogrobni život, što je pjesnika dovodilo u dvojbu koja se prije njegove prerane smrti konačno rasplinula. Umro je opremljen svetim sakramentima. 

Utjelovljene ubojice i oskvrnitelji Božjih oltara spališe ga 7. veljače 1945. i njegovom krvlju poškropiše širokobriješki Panteon vjere i kulture. Na Širokome Brijegu tada je zamukao njegov glazbeni bariton i na njegovim je uzvisinama ušutkano mjesno pučanstvo skriveno u zatišja straha i neizvjesnosti života. U plamenu je izgorjelo njegovo plemenito srce dok je oštra širokobriješka bura razgonila uzdahe uplašenih ljudi. 

Dragi profesore!

Vjerujem da ćemo se ponovno susresti na nekoj drugoj cesti (Gustav Krklec u pjesmi Mrtve sestrice) koja je u nebu i nakojoj nema ljudske podlosti i gdje se gubi pečat prolaznosti. Na zelenoj oazi neba za Tebe se trnje životnih iskušenja već pretvorilo u rascvjetane ruže i Svevišnji  Te ogrnuo plaštem besmrtnosti.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.