POBIJENI FRANJEVCI: fra Ante Majić (1922.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Ante (Augustin Dobroslav) rođen je 26. kolovoza 1922.u Vitini u plodnim docima i na obroncima (sa sjeverne strane) brda Zelengore u koju je kao dijete zurio i kao dječak gazio na putu do pučke škole i rodnih poljskih livada na kojima je ocu pomagao. Njegovi roditelji Jozo i Kata bili su uzorni katolici koji su u tom duhu odgajali sina i nadahnjivali ga proživljenom vjerom koju je on ponio u život i na njezinim se izvorima napajao. Otac, ponosni »Amerikanac«, i majka Sliškuša strogo su se držali tradicionalnih kršćanskih zasada života i grijali se na kućnom ognjištu. Dobroslav je od roditelja baštinio neobičnu blagost srca i čvrstoću karaktera čime je krčio putove poznanstva i širio krugove svojih prijatelja u sjemeništu na Širokom Brijegu, kamo je došao 1933. Bio je mladić uznosita duha koji je znao kontrolirati duševne emocije i porive razbuktale mladosti koja je u njemu vrela k’o mošt novog vina (Ivo Lendić). 

Kao sedamnaestogodišnjak 29. lipnja 1939. stupio je u novicijat – godinu kušnje – na Humcu kada su se na nebu počeli gomilati tmurni oblaci napunjeni eksplozivom budućeg svjetskog rata. Zbog sigurnosnih mjera morao je mijenjati mjesto boravka te je svečane redovničke zavjete položio 29. lipnja 1944. na Čerinu u Brotnju i time se konačno odlučio za franjevački redovnički život. Tada su bila nesigurna vremena u Hercegovini te je kao bogoslov tražio sigurnija uporišta gdje bi nastavio svoje bogoslovne studije. Pošao je prema sjeveru i stigao do Slovenije gdje su ga partizani zarobili i vratili u Hrvatsku, u okolicu Zagreba. Tu su ga strpali u logor gdje je doživljavao nečovječna poniženja i najstrašnija zlostavljanja. Potpuno iscrpljen od bolova (meningitis) imao je barem tu sreću da je nekako dospio u bolnicu časnih sestara milosrdnica u Zagrebu gdje je 6. kolovoza 1945. umro. Tako je potpuno dogorjela njegova životna svijeća i neproziran mrak spustio se na njegovu mladost. Bila je to posljedica tamničkih muka i partizanskih zlostavljanja do besvijesti. Bog ga je stavio na kušnju (Mudr 3,5) što je junački izdržao. Podnoseći paklene muke, ubrao je vijenac mučeništva. 

U nekom grobu na Mirogoju pokopane su njegove patnje, osobna sudbina i neostvarene nade mladosti. Za njega su završile sve postaje križnog puta. Božje žitnice pune se pšeničnim brašnom samljevenim u zloći srca jer ljudski su putovi posuti mržnjom, sebičnošću i osvetom. 

Godinama smo u rodnoj Vitini koracali istim stazama, gazili iste bogaze prema Širokom Brijegu i u proljeće upijali zamaman miris tilovine što je titrao u zraku i dražio osjetila raskošne mladosti. Živjeli smo u ozračju izgrađenog obiteljskog života koji je biglisao po seoskim četvrtima i stvarao duh nakalamljenog zajedništva, vjerni predaji i kršćanskim shvaćanjima vjere. 

Njegovo rodno mjesto naučilo ga je ljubiti život koji mu je nasilno ugušen u dvadeset trećoj godini mladosti koja je posve zamukla i polako pada u zaborav. Treba je oživjeti jer odiše kapljicama prolivene krvi koja vapi za pravdom. Mali Augustin Dobroslav prerastao je u nadobudnog fra Antu, a ovaj u istinskog mučenika. Bezbrojni grobovi takvih nevinih stradalnika rasijani su po svim predjelima naše domovine i izvan njezinih granica od Bleiburga preko Tezna i Macelja do ostalih neistraženih komunističkih mučilišta. Ginuli su svi oni koji su uzdignuta čela hrabro svjedočili i javno ispovijedali ideale vjere i nacije, koje su komunistički teroristi tako revno nastojali pogaziti. 

Fra Ante Majić ubraja se među osam ubijenih klerika hercegovačke franjevačke provincije, ubijenih zloglasne 1945. Njemu nije bilo suđeno da kao svećenik uziđe na Gospodnji oltar, ali je zbog nepravedno prolivene krvi dostojno i zasluženo stupio pred lice Svevišnjega koji mu je pomazao ruke uljem besmrtnosti.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.

Odgovori