POBIJENI FRANJEVCI (4): fra Anđelko Nuić (1908.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Anđelko se ubraja u veću skupinu sjemeništaraca koji su kao školske kolege 29. lipnja 1926. ušli u novicijat na Humcu. Obukao ih je ondašnji provincijal fra Lujo Bubalo. Petorica od njih završili su zemaljski život mučeništvom. Uz fra Anđelka istu životnu sudbinu doživjeli su četvorica njegovih školskih kolega: fra Bruno Adamčik, fra Julijan Kožul, fra Nevinko Mandić i fra Stjepan Naletilić. Četvorica od njih svoj su životni put završila prirodnom smrću kao ugledni fratri na radu među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama: fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko, fra Vendelin Vasilj i fra Teofil Pehar. Jedini od desetorice kolega na poprištu domovine ostao je fra Rajko Radišić koji je nakon progona i zatvora našao posljednji počinak na domovinskom tlu. Umro je 24. siječnja 1986. i počiva na Novom groblju na Humcu.

To je vjerojatno jedini veći skup franjevačkih novaka koji su ustrajali u svom pozivu, koji do kraja života nisu napustili već u novicijatu zaorane brazde redovništva. Na jednoj strani bijaše vjernost zadanoj riječi, a na drugoj zastrašujući danak u krvi. Ova značajna skupina desetorice hercegovačkih fratara ostavila je zavidne plodove svoga rada na vjerskom, kulturnom i narodnom polju.

Jedan od te desetorice svećenika bio je i fra Anđelko Nuić, rođen 10. travnja 1908. u Drinovcima. Njegovo rodno selo bilo je u to doba bogato rasadište duhovnih zvanja kojima je obogaćivalo razna sjemeništa i redovničke samostane časnih sestara. Drinovci su za vrijeme komunističke strahovlade darovali vjeri i domovini jedanaest svećeničkih nevinih žrtava. Jure – u redovništvu nazvan fra Anđelko – svršio je pučku školu u rodnom mjestu i u dvanaestoj godini života (1920.)pošao u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg gdje se marljivošću i stegom ukopčao u nov način života. Nakon dovršenih šest razreda gimnazije 1926. stupio je u novicijat u kojemu je učvrstio svoje zvanje na putu do konačna cilja. Godine 1929.počeo je studirati bogoslovne nauke u Mostaru gdje je 11. prosinca 1932. zaređen za svećenika. Zadnje godine bogoslovlja dovršio je u tadašnjem njemačkom gradu Breslau.

Vrativši se u domovinu, cijelu svećeničku službu obavljao je u dušobrižništvu, i to uglavnom kao župni vikar. Iz straha pred komunistima početkom 1945. ostavio je svoju službu župnog vikara u Međugorju i otputovao u Zagreb gdje se početkom svibnja iste godine pridružio masovnom egzodusu hrvatskih izbjeglica prema Austriji. Na Bleiburgu je 15. svibnja bio predan jugopartizanima. U trodnevnoj hodnji smrti kroz Sloveniju podlegao je njihovim zlostavljanjima. Neki kažu da je oko 18. svibnja našao tragičnu smrt u vojničkim rovovima kod Maribora u društvu druge svoje subraće iz Hercegovačke franjevačke provincije. Pogubljenje u 37. godini života i bio je najstariji među njima.

Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. Usvojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.