Od ranoga djetinjstva moram nositi naočale da se ne izgubim u šarenom svijetu punom oštrih zamki i zaobljenih žena.
Bez naočala sam naime sasvim izgubljen, pa ih samo u slobodno vrijeme smijem ostaviti na pisaćem stolu ili u autu.
Poluslijep ipak nekako uspijem pronaći pravi kafić, a i nasmijati se znam ljepše nego kad mi cvikere krase nos. Barem tako kažu oni koji vele da nisam za baciti – nema ih doduše puno, ali se s pametnim ljudima dade lijepo popričati.
Ako pak pomislim da i zahtjevnije radnje mogu nesmetano obaviti bez očnih pomagala prije ili kasnije padnem na stražnjicu.
I razbijem štogod.
Tako sam nekoć u garaži zakačio zid zadnjim blatobranom – otkud se tamna zidina tamo stvorila i nezapaženo privukla s moje desne strane ni danas pojma nemam, ali bih se zakleo ljepotom svoje braće da na istome mjestu ujutro toga kobnoga dana nikakva zida nije bilo.
Popravka blatobrana koštala je više nego najskuplje naočale.
„Svaka škola se plaća“ – zaključio sam ljutito.
Bez naočala, dakle, ne mogu ni voziti auto, niti raditi na monitoru, a kamoli gledati Hrvatsku u finalu ili analizirati susjedinu haljinu, te mi to niti ne pada na pamet.
Važne stvari ne smijem prepustiti slučaju.
Problem s naočalama nastane međutim ako su im stakla zamrljana, a to se redovito dogodi kad popravljam frizuru, gladim obrve ili jedem nešto za vrijeme vožnje, pa nehotice i nespretno zahvatim i čelo, i nos.
I cvike!
Kroz lijevo staklo još nekako previdim masne mrlje, no na desnoj strani nikako, budući da je tamo smješteno moje slabije oko.
Stoga i na pisaćem stolu i u autu držim krpicu za brisanje naočala, pa ako još imam i suvozača on mora često briskati. Fran to radi najpedantnije.
Uživam u ljepotama prirode kad ponovo progledam!
Krpica za naočale važna je, dakle, u mome obitavanju skoro kao i same naočale, te ne štedim lovu kad kupujem novu.
Sinoć je igrala Hrvatska protiv Islanda.
Na prvom programu u jasnoj i čistoj HD-kvaliteti prenosili su međutim onaj drugi meč, pa sam Vatrene bodrio na nekom drugom kanalu, u lošijoj slici i sa zamrljanim naočalama, budući da krpicu na stolu nisam mogao pronaći, a do garaže nisam smio ni krenuti da slučajno ne propustim kakvu važnu akciju.
Ili, ne daj Bože, gol!
Srećom Badelj i Perišić dobro vide, pa su i bez moje pomoći svladali Islanđane, ali sam po završetku utakmice zaključio da mi se u finalu – do njega će Hrvatska sigurno dospjeti – slična glupost ne smije dogoditi.
Pun planova zaputio sam se u postelju.
Do ponoći sam sanjao nevažne gluposti – lavove, slonove i majmune, ali životinje nisu, kao obično, htjele pričati sa mnom – da bih nakon kratkog buđenja, u dva ujutro, ugledao i namirisao pred sobom prelijepo, bijelo janje.
Odnekud je pored nježne životinjice nenadano stvorio moj brat Marinko, htijući lijepo stvorenje staviti na ražanj i pojesti ga, s pečenim krumpirima i puno mladoga luka.
Vidjevši da vunenim krznom ukrašeni anđeo nosi iste naočale kao ja, umiješao sam se u borbu za život i naredio proždrljivom bratu da ispeče krumpire i nareže luk, a umjesto janjetine pripremi mesnate rajčice.
Ne bi Marinku nimalo drago, ali mu, bijesan i odlučan, nisam dozvolio ni pisnuti, milujući toplo janješce po vratu i osjećajući pod dlanovima ritmično lupanje njegove vratne žile, iz koje bi bez moje pomoći iscurio život prekrasnog stvorenja.
„Hvala ti, dragi Blago“ – šapnulo mi je umiljato janje nadodajući još tiše, da ga Marinko ne čuje – „Za tvoju dobrotu bogato ću te nagraditi!“
Obećao sam mu u snu postati vegetarijanac ili ubuduće jesti samo svinjetinu.
Moram međutim priznati da sam licemjerno lagao, jer sam već ujutro spucao pureću paštetu.
„Glavno da nije janjetina“ – umirio sam danas vlastitu savjest.
Dok sam milovao janje Marinko je rendao krumpir na sitno.
Htio sam brata upozoriti da će uništiti ručak, ali već je bilo kasno – od lijepih, mladih krumpira nastala je gnjecava, bijela masa krumpirova škroba.
„Sad ću govno pojist kad mi nedaš janjeta!“ – razočarano je konstatirao.
Da nisam čak i u snu izuzetno pristojan, odgovorio bih mu nešto, ali nisam stigao jer je jedna velika kapljica krumpirove smjese iz šerpe ispred uznojenog Marinkova lica nenadano zapljusnula moje naočale.
Uzeo sam krpicu i brzo obrisao staklo da mi lopovski brat slučajno ne ukrade nevino janje.
I imao sam što vidjeti!
Na mjestu s kojega sam obrisao škrob desno staklo mojih cvikera zabistalo je kao nikada ranije, te sam prvi put nakon pedeset godina i tim, slabijim okom, raspoznavao svaki detalj janjećega runa i svaku boru na Marinkovu licu.
Janje i Marinko uskoro su zaspali, a ja sam odlučio napraviti posao života kupivši stotine metara najkvalitetnijeg materijala za krpice za naočale.
Namočio sam tekstil razrijeđenim škrobom krumpira, izrezao ga na tisuće sitnih komadića i još u istome snu cijelu prvu turu prodao nekom veletrgovcu naočala i druge optičke opreme.
Prije nego sam se probudio već sam, zahvaljujući malenom stvorenju postao milijunaš, ali to je sasvim druga priča.
Ovdje sam samo htio naglasiti da je janje draga i mila životinja, te da pečeni krumpiri prijaju i s lukom.
Bez mesa.
Osim ako se radi o svinjetini ili purećoj pašteti.
Blago Vukadin