Noćas sam se neplanski našao u Japanu.
Zaspao sam u jedanaest sati čekajući da Christian dođe kući, dok inače već u deset duboko hrčem ali je moj skoro pa odrasli sin nazvao i rekao da je još kod Petera, da će kod njega prenoćiti i da će doći tek ujutro. Obradovao sam se misleći na to da je sutradan nedjelja, da ne moram praviti doručak nikomu osim sebi, zatvorio oči i kao što rekoh završio u Japanu.
Na put nisam krenuo sam, ne volim naime voziti auto ako ne moram, pa sam zadovoljno prihvatio ponudu kolege Hannesa koji je već pet godina u mirovini i sjeo u njegova old-timera – tamnoga opela koji je godinama skupljao hrđu po karoseriji, sve dok ga Hannes nije otkrio, kupio ga za nekoliko stotina eura, investirao dvedesetisedam vikenda i tri tone dijelova nabavljenih u bespućima interneta, pa se sad auto blista kao novi. Hannes u svom gradiću zarađuje na vjenčanjima vozeći mladence u vozilu kakvog nema svatko.
Noćas mi je velikodušno ponudio:
„Ajde Blago sa mnom, daleko je do Japana, a ti pričaš puno gluposti pa ćeš me zabaviti.“
Prije polaska na put pridružili su nam se još dvojica kolega – Dugi Helmut i Okrugli Helmut – koji također više vole biti suvozači nego sjediti za volanom.
Hannes je suvereno, mašući iz otvorenog kabrija lijepim Ruskinjama koje su nas pozravljale na putu preko Moskve i Novosibirska, pa sve do luke u Vladivostoku, brzo stigao do Japana.
Brod nas je prebacio do jednog velikog otoka koji je za Japance mali i ne zove se ni Hokkaido, ni Honshu, ni Shikoku, a kamoli Kyushu, nego sasvim drugačije i koji je površinom veći od svih hrvatskih otoka zajedno. Kad bi se spojili i Brač, i Hvar, i Krk, i Rab, i Prvić i svi imeni i bezimeni Kornati, kad bi se nagurali jedan pored drugoga i kad bi se sva brda na njima stopila u jednu planinu, opet bezbrojni hrvatski otoci ne bi bili ni približno veliki kao taj mali japanski otočić. A o planinama da ne govorim! Odmah od ruba obale počinju rasti veliki, ogromni gorski masivi koji negdje u oblacima završavaju u vrhovima iznad četiri tisuće metara. Da su prekriveni snijegom razumije se samo po sebi.
Dok smo spremali zimsku odjeću u rance – krenuli smo na put po nalogu firme na otvaranje zimske Olimpijade u Japanu – zazvonio je moj telefon, onaj što ga zovu pametnim, te sam odmah prepoznao da je na drugoj strani naš bivši direktor koji je ujedno i predsjednik Austrijskog olimpijskog komiteta i koji je kao i Hannes već dugo u mirovini.
Javio nam je direktor da su sve glavne ceste do olimpijskog stadiona, dva kilometra prije cilja, zatvorene, budući da su nenajavljeno na svečanost stigli Putin, Obama i još nekoliko drugih terorista, te da stoga prije zadnje krivine parkiramo auto pored ceste i prebacimo se nekako preko ogromne, kliske stijene na drugu stranu, gdje će nas on čekati u središtu zbivanja, odmah pored olimpijskog plamena.
Hannes se je počeo sekirati i ljutiti – on ima povelik trbuh, žena mu je za svečanost spremila novo odijelo, jedino koje još može obući, a veranjem preko stijene bi se moglo dogoditi da mu se odjeća zgužva, da mu košulja ispadne iz hlača, ili da mora skinuti kravatu, što bi u svakom slučaju na televiziji djelovalo jako ružno, a svi ljudi u njegovu mjestu, poput ostalih devedesetdevet posto Austrijanaca, gledaju izravni prijenos s otvaranja zimske Olimpijade. Čak je pomislio da ostane na drugoj strani stijene, pored auta, ali smo mu nas trojica obećali da ćemo ga nekako prebaciti i pomoći mu, pa se je malo smirio i povezao nas uzbrdo.
Cesta je bila krivudava i strma, puno strmija i krivudavija od ceste koja preko Biokova vodi do Vrgorca, ali je Hannes iskusan vozač, auto je tehnički ispravno, pa je on spretno, pretječući kolonu Japanaca u malim vozilima, uskoro stigao do jedne velike desne okuke koja leži kratko prije zadnjeg strmog uspona, otrpilike sedamsto metara od mjesta na kojem smo trebali parkirati i prekoračiti stijenu.
Nije pazio kuda vozi – bio je još uvijek napet i vjerojatno se je još dvoumio hoće li poći s nama na otvaranje ili će ipak ostati i čekati pored vozila da se vratimo – pa je Hannes umjesto da ostane na glavnoj cesti u desnoj krivini, skrenuo na puteljak koji vodi nalijevo, u borovu šumu. Pokazalo se je međutim da je njegovo lutanje bila naša dobra sudbina, jer smo tako izbjegli gužvu pri samom vrhu uspona – plašljive Japanke kočile su naglo prije cilja i izazivale nepotrebne zastoje – ostavili opela pored jednog grma i zaputili se prema kliskoj stijeni koju smo već izdaleka prepoznali.
Hannesa smo – unatoč njegovu protivljenju i izgovorima koji su mu u strahu padali na pamet – uspjeli prvoga prebaciti na drugu stranu, a on je odatle najprije Dugom Helmutu dodao ruku, pa su njih dvojica skupa dohvatili Okruglog Helmuta kojeg sam ja gurao za stražnjicu. Kad su sva trojica bili na sigurnom ja sam se zaletio i poput divojarca preskočio do njih, popravio frizuru i pozdravio našeg direktora koji se je odmah potom zaputio na čelo delegacije ukrašene austrijskom zastavom.
Prizor je bio veličanstven – gradić u brdima sličan St. Antonu na Arlbergu zvao se je Isaka i svijetilio je u noći. Svaka kuća i svaki hotel bili su okićeni žućkastim lampicama, snijeg kojega je bilo nekoliko metara visine blještao je, a na velikom ekranu postavljenom iznad mjesta prepoznali smo naše glave. Hannes je popravio odijelo, dva Helmuta ponosno su pjevali japansku himnu, a ja sam mahao Christianu da me vidi i da se u ponedjeljak može pohvaliti u školi kako je njegov otac velika faca.
Nakon paljenja olimpijske vatre krenuli smo vlakom u pravcu piste na kojoj se je održavala slalomska utrka, imali smo još dovoljno vremena i nismo nikako htjeli propustiti prvu austrijsku medalju koju je dobio Marcel Hirscher. Dobro da je Ivica Kostelić zakasnio jer se nije uspio probiti kroz gužvu, pa nisam morao razmišljati za koga da navijam.
Vozeći se tračnicama uzbrdo postalo mi je jasno zašto je Japan tako uspješna zemlja – ljudi rade i danju i noću. Pruga je postavljena pola metra iznad zemlje, zbog čestih potresa, a ako se zbog izbijanja vulkana na neočekivanom mjestu pojavi veliki krater, vrijedni Japanci cijeli pogođeni dio trase šutke pomjeraju okolo provalije, nitko ne kuka, nema ni sindikata koji bi se bunili zbog radnog vremena, a političare koji ometaju posao u Japanu ne uzimaju za ozbiljno, pa sve funcionira kao podmazano.
Po završetku slaloma zaputili smo po malim selima sazidanim pored serpentina poprijeko povezanih stepenicama. U kućama kraj prometnica stanovali su domaći ljudi, a pored drvenih stepenica bilo je bezbroj malih, ukusno opremljenih restorana u kojima se nije nudio samo sushi, nego i europska jela. Čak su u jednom lokalu, u zgradi napravljenoj po ugledu na mostarski Kujundžiluk, nudili ćevape u somunu, pa sam uspio nagovoriti kolege da se tamo zaputimo. Malo su protestirali, ali kad su vidjeli da je na jelovniku napisanom kredom na velikoj, crnoj ploči navedena i juha od jetrice pristali su na moju ideju, napominjući da sam rođen kao Balkanac i da ću kao takav napustiti ovaj svijet. Meni je bilo svejedno jer su ćevapi intenzivno mirisali. Čak su servirali i crveni luk, ajvar, i cocktu.
„Japanci su stvarno vrhunski domaćini“ – prošlo mi je kroz nos sve do gornjeg dijela glave.
Prekoračujući zadnju stepenicu dogodilo se je nešto neočekivano – iz širokog džepa moga skijaškog odijela ispao je pametni telefon i počeo odskakivati prema jednu razinu niže postavljenoj ulici. Dugi Helmut je srećom uspio uhvatiti pobješnjeli uređaj, display mu je bio doduše razbijen, ali ga je on sastavio tako da sam mogao telefonirati.
Nazvao sam Christiana i rekao mu da sam u Japanu, da sam mu ostavio gulaš u mikrovalnoj pećnici, a dvije kriške kruha, skupa s kiselim krastavcem, položio na plitki tanjur, pa nek sve pojede dok se ja ne vratim kući.
„Za večeru ću nam praviti palačinke. Jest ćemo ih s marmeladom i gledati utakmicu između Austrije i Crne Gore“ – obećao sam mu.
Dijete mi je poželilo sretan put, a ja sam skupa s Hannesom, Okruglim Helmutom i Dugim Helmutom zagrizao u somun i počeo uživati u okusu japanskih ćevapa.
Tekst: Blago Vukadin