Kolodvor u našem gradu bio je dobro sakriven. Bolje rečeno nije se izvana uopće moglo pretpostaviti da se radi o kolodvoru – ogromna zgrada izgledala je beživotno i napušteno, a oronulom fasadom, razbijenim prozorima na prvom katu i mijaukanjem debele mačke koja je izgledala bolesno i agresivno pojačavao se je ugođaj zapuštenosti i prljavštine. Osim toga bio je ponedjeljak ujutro, a u to vrijeme normalno pijem kavu i pripremam se za novi radni tjedan, pa sam bio loše raspoložen.
Zaobišao sam ružnu životinju u velikom luku i upitao svoju pratilju, u tamnoplavu suknju i bijelu bluzu s ofucanom kravatom uniformiranu službenicu željezničke kompanije, kad ćemo konačno stići do kolodvora jer su mi se ruke otegle od nošenja teške torbe.
Nisam uopće znao zašto sam ponio torbu, a još manje zbog čega je ona prepuna. Planirao sam naime prije posla nakratko otići u bolnicu i posjetiti prijatelja koji je teško prebolio situaciju da je nakon deset godina braka ostao sam u stanu. Žena ga je napustila u četvrtak ujutro, a on je istoga dana uvečer popio malo više i popeo se poluvisoko, pa skočio s balkona trećeg kata nastojeći se ubiti. Barem je to bila verzija o kojoj se je u petak pričalo po hodnicima našeg poduzeća, ali ja nisam nijednom povjerovao u nju – poznajem Ludwiga već dvadeset godina i znam da on voli privlačiti pozornost na sebe, obožava kad ga netko žali i sigurno je zbog toga prije skoka proračunao da će pasti u visoku živu ogradu koja raste ispod njihove zgrade.
Da je stvarno htio stvarno završiti svoj život onda bi se popeo na neki neboder – mogao je to uraditi i s krova naše firme u pauzi za ručak – i ne bi, upozoravajući svoju ženu na telefon, unaprijed sve obznanio pa tek onda skočio u gusto žbunje.
Dobro je prošao, slomio je samo jednu nogu, sad može otići na bolovanje, a usput će njegova potreba za upadanjem u oči profitirati od izraza žaljenja kojih sigurno neće nedostajati, dok će Ludwigovu ženu, koja radi u odjeljenju za reklamacije jedan kat niže od našega ureda, danima gledati poprijeko i tračati o njoj kao da je počinila nešto strašno – motalo mi se je po glavi. Bio sam uostalom siguran da ga je žena samo privremeno napustila, vjerujem da mu je htjela dati opomenu i opet se vratiti u stan jer je u zadnje vrijeme postao neizdržljiv – stalno mu nešto smeta, probleme s klijentima nosi u bračni krevet, a na poslu priča o susjedima.
No, bili smo u neku ruku prijatelji pa sam odlučio posjetiti ga i reći mu da je pretjerao, te sam stoga krenuo do kolodvora budući da se bolnica u kojoj Ludwig leži nalazi u tridesetak kilometara udaljenom gradu do kojega vozi brzi vlak. Cesta je brdska, snijeg je zameo cijelu lijevu traku, te nisam htio riskirati ništa vozeći se autom bez zimskih guma.
Uniformirana službenica me je strogo pogledala čudeći se mom pitanju kad ćemo konačno stići do kolodvora i očito me prezirući zbog nedostatka snage i smiješnoga izraza lica, oblivenog znojem zbog jedne jedine torbe koju bi ona – djeluje sportski i disciplinarano, poput kakve atletičarke u bivšoj Istočnoj Njemačkoj – bez ikakvih problema odnijela na drugi kraj svijeta. A kamoli do kolodvora u našem gradu na kojemu sam prvi i posljednji put bio prije tridesetak godina, te sam – poput mnogih imena, ulica i doživljaja – u međuvremenu zaboravio gdje se nalazi.
Stisnuo sam zube i ušutio, našto je i stroga žena opet poprimila svoj standarni, uniformi pristajući izraz lica, prije nego mi je pokazala da smo stigli u čekaonicu – veliku dvoranu u kojoj je odjednom sve bilo puno ljudi, sendviča, djece, torbi, telefona i zagušljivog zraka.
„Do vašeg perona ćete doći ako pratite natpise i strelice na podu” – saopćila mi je željezničarka i zaputila se opet ispred zgrade da pomogne drugim putnicima koji se isto kao i ja rijetko voze vlakom i teško se snalaze.
Naljepnice s natpisima na podu bile su upadljive i svijetle, tako da nije bilo upitno hoću li bez žurbe stići do moga perona. Imao sam na raspolaganju punih pola sata do polaska vlaka.
Iza širokoga zida koji je put do moga perona odvajao od pravaca kojima su žurili drugi putnici, sve je odjednom izgledalo novo, kao da je renoviranje kolodvorske zgrade započelo s toga kraja da bi prije dovršetka izgradnje nestalo novca u proračunu državnih željeznica, tako da je mramorom popločani pod kojim sam koračao djelovao luksuzno u odnosu na ruševno zdanje. Jedan dio staze do moga perona vodio je dvorištem od kojeg sam bio odvojen spomenutim, jakim zidom, i natkriven aluminijskim pločama s visećim reklamama.
Baš kad sam pomislio da sam stigao do svoga vlaka opet se je odnekuda stvorila stroga službenica – vjerojatno ima neki poprečni put kojega koriste samo radnici, pomislio sam – i ljutito mi savjetovala da bolje čitam jer sam skoro ušao u krivi vagon, a na voznoj karti mi sve lijepo piše. Bila je u pravu, pa sam odmah zaboravio njen strogi ton.
Moj vlak polazio je s perona 3B, a nalazio sam se pored velike plave ploče s natpisom 3A, te sam, gurajući torbu ispred sebe na metalnim kolicima koja je netko ostavio na peronu i nastojeći ignorirati škripanje jednog skoro otpalog kotačića s njih, nastavio dalje u pravcu strelice 3A, svako malo se okrećući da vidim prati li me itko. No, drugim putnicima bilo je svejedno što ja radim i hoću li zakasniti, pa sam ugledavši dugi put pred sobom požurio, da bih nekoliko minuta prije polaska ušao u ispravni vagon i zasjeo na slobodno mjesto pored prozora.
„Zavežite se!“ povikala je jedna žena u pratnji dvoje bučne djece, koreći me i dajući mi do znanja da bih svojim ponašanjem morao biti pozitivan primjer njenom neodgojenom podmlatku – dječak mi se je beljio pazeći da njegov jezik samo ja vidim, a djevojčica je kopala nos cijelim palcem desne ruke.
Kad je vlak krenuo postalo mi je međutim jasno zašto se moram vezati i da bih bez pojasa završio zalijepljen na krovu vagona jer se je vlak ogromnom brzinom najprije spustio u duboki tunel, te odmah potom, čim smo napustili grad, izronio iz podzemlja i počeo se nevidljivim tračnicama uspinjati prema nebu, sve dok ispod nas nismo ugledali snijegom posuti krajolik.
Zadivljeno sam promatrao zemlju ispod sebe čudeći se kako je tehnologija uznapredovala u zadnjih trideset godina i pitajući se zašto uopće imam auto kad je putovanje željeznicom i brže i uzbudljivije.
Zaustavili smo se nakratko u jednom mjestu čije ime mi je zvučalo poznato, ali sam se tek kad je vlak nastavio put sjetio Ludwiga, no bilo je već prekasno za iskakanje kroz prozor tako da ozlijeđenog prijatelja – bolje rečeno radnog kolegu – nisam uspio posjetiti nego sam uživajući u brzoj vožnji napravio cijeli krug i nadoplatio cijenu karte prilikom izlaska iz vlaka na kolodvoru u našem gradu, opet na peronu 3B.
Tamo je, iz prikrajka, stroga uniformirana žena gledala u mom pravcu, da bi mi prišla tik prije izlaska na ulicu, zaustavila me i predala mi moju torbu govoreći:
„Vaše osobne stvari ne smijete više ostavljati ni u vlaku, niti na kolodvoru. Sljedeći put bolje pazite!“
Uzeo sam torbu, učinila mi se je lakšom te sam pogledao nedostaje li išta iz nje, ali nisam ni znao što sam spremio prije puta pa nisam ni imao razloga za protest, i krenuo u pravcu stana. Istuširao sam se, presvukao, obrijao i autom se odvezao na posao.
U firmi su svi razgovarali o Ludwigu, netko ga je žalio, netko kritizirao, samo je njegova žena djelovala opušteno kad mi se je tajanstveno nasmiješila. Nisam znao što mi želi reći, ali je nisam ni upitao za razlog jer je s nama u liftu bio i njen kolega koji voli puno pričati.
Nekoliko dana kasnije je i Ludwig osobno navratio u naš zajednički ured, da nam pokaže novi gips na kojem sam se i ja potpisao i pored imena, ne razmišljajući zašto, nadodao plavim flomasterom 3A. Budući da je to bio i broj našeg ureda on se nije nimalo začudio i otšepao je kat niže, do odjeljenja za reklamacije.
Tekst: Blago Vukadin