Pročitah nekidan negdje (tko bi sve zapamtio?) da i papa Franjo ponekad zakunja dok Boga moli.
Ne molim puno poput pape, ali zato i ja rado zakunjam – vikendom na kauču, tijekom tjedna u autu, dvije-tri minute, nekada i malo dulje, i odmah sam k’o nov.
Izmolim doduše ponekad pokoji očenaš, obično nakon što mi psovka izleti, pa se sjetim da sam prah i uplašim se da ću se uskoro opet u prah pretvoriti, te me presječe posred grudi, kao da me je netko čuo iako znam da sam sam u autu.
Valjda me zapeče savjest jer mi je jasno da je vozač koji ispred mene naglo koči u pravu. Neće valjda pješaka pregaziti?
Nisam ja međutim jedini koji ponekada moli u autu.
Nedavno sam saznao da to čine i lopovi.
Ukrao Bosanac iz Dervente auto u našem gradu. Skupo vozilo. Lopova nisu odmah pronašli, ali je auto imao nekakav uređaj za lociranje, pa ga je policija brzo otkrila.
Osim toga, praktičnog dijela, u unutrašnjosti vozila ugrađena je i kamera koja sve snima, pa smo u policijskoj postaji pregledali dosadne filmiće.
Vlasnik auta ostavio ključeve u bravici, a lopov dao gas nakon što je vidio da netko maše rukama i viče:
„Drž‘te lopova, ukrade mi auto!“
Dok gledamo u desni dio dugačkog lopovskog brka, pita me policajac:
„S kim ovaj razgovara? Što priča? Vozi auto-cestom, ne telefonira ni s kim, nikoga nema u autu, a cijelo vrijeme nešto trabunja.“
Slušam što čovjek točno izgovara i ne mogu doći k sebi:
„Bože, hvala ti da me nisu uhvatili. Molim te, da me i ne uhvate. Oče naš…….“ – počeo je pobožni kriminalac i nastavio cijelu krunicu, krsteći se i preklinjući svece i vlastite pretke, te da nije jurio auto-cestom možda bi mu se, kao papi i meni, dogodilo da zaspi jer mu molitva nije kraja imala.
Sličnu zgodu doživio sam prije puno, puno godina, dok sam kao student vodio hodočasnike u Međugorje.
Karl, slab vjernik, ali iskusan vozač, prosijedi župnik i ja pokupili smo uglavnom stariju čeljad po selima u Štajerskoj i krenuli na dugi put preko Zagreba, Slavonije i Bosne do Gospina svetišta u Hercegovini.
Hodočasnici su, unatoč velikom broju godina, bili zahtjevni, za sve što su vidjeli kroz prozor autobusa imali su po nekoliko pitanja, te sam, mrtav-umoran, nakon prolaska kroz Podmilačje, pored crkvice svetoga Ive, odlučio uvesti red u grupu i zamolio župnika da počne moliti krunicu.
Već kod drugog otajstva obično svi putnici zaspu, ali ovoga puta je svećenik prvi klonuo glavom, te sam, uplašen kako će radoznali hodočasnici opet početi s dosadnim pitanjima, preuzeo molitvu i počeo u mikrofon, najprije glasno, a onda sve tiše, da nikoga ne prenem, izgovarati Zdravomarije jednu za drugom.
Uskoro je i mene počeo hvatati san, ali se nisam dao. Čim bi putnici završili „plod utorbe tvoje, Isus“ ja bih otvorio novi krug. Zavladao je mir u autobusu, samo vozač i jedna bakica mrdali su očima, a ja sam u polusnu nastavio molitvu i tko zna kad bih prestao, da me Karl nije trznuo, veselim glasom:
„Ne moraš više moliti. Svi su pospali. Ovo ti je tridesetsedma Zdravomarija!“
Okrenuo sam se smireno konstatirajući da svi putnici duboko dišu, hrču i sanjaju svoju Štajersku dok se krivudavim usponom voze od Bugojna prema Kupreškim vratima, pokrio sam koljena jaknom i zaželio vozaču laku noć.
Probudio sam se iznad Mokronoga, odakle se pruža predivni pogled na Duvanjsko polje, provjerio je li itko budan i nakon što sam se uvjerio u suprotno, u mikrofon, glasno, da me svi čuju, izgovorio:
„Ameeeen!“
Župnik na sjedalu iza mene, prvi je došao k sebi i zahvalio mi se na ispomoći, Karl se smijuljio, a ja sam prije navale pitanja o mome rodnom mjestu iz hladnjaka izvadio limenku piva i potegao dugački gutljaj.
Ostavivši ukradeno vozilo na parkingu kupovnog centra, lopov je završio molitvu, zaključao vrata i zaputio se u tamnu noć.
Sutradan je policija pronašla auto, a istoga dana nakon pregledavanja snimke s male, neprimjetne kamere i pobožnog kradljivca.
Očito mu molitva nije puno pomogla.
Možda Bog pomaže samo onima koji za vrijeme molitve uspiju usnuti, a lopov je očito bio uzbuđen?
No, to je sasvim druga priča.
Blago Vukadin