NIŠTARIJINI ZAPISI: Mandoseljska fora

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

U Mandinu Selu je oduvijek bilo ljudi kojima je najvažnije bilo prevariti nekoga i taj uspjeh obznaniti cijelom svijetu, objaviti ga i uživati u smijehu na tuđi račun. Još ljepše bi bilo ako bi žrtva bio netko od dobrih poznanika, rodbine ili prijatelja koji je i sam pravio razne smicalice, jer bi onda i naša želja za razonodom i naš nagon za osvetom bili istovremeno zadovoljeni.

Ja uopće nisam tip koji se raduje takvim stvarima, smijuljim se doduše, ali više tajno nego javno, a i zaspat mi je lakše nakon zabave, no to nikomu ne priznajem pa ni moj grijeh nije toliko velik da bih ga morao ispovijedati.

I ova priča je takva, nije njena svrha prikazati nekoga naivnim ili prevarenim, ali isto tako ona ne bi htjela ništa ni prešutjeti, pa ju zapisujem zbog već spomenute neodoljivosti za saopćavanjem dogođenoga drugim ljudima, iako nemam uopće namjeru smijati se.  

Da ne bih duljio u teoriji moram polako postati konkretan, pa navodim da imam jednog poznanika koji mi je možda i rodbina, ali to za priču nema apsolutno nikakve važnosti. Puno bitnija ja činjenica da taj čovjek srednjih godina, malo mlađi ali izgledom puno stariji od mene, uživa glasno kad nekoga prevari. Meni je bezbroj puta pričinjavao nezgodne smicalice, nije pretjerano lagao prilikom njihovih prepričavanja, ali je pretjerivao u veličanju mojih naivnih ispada, pa sam se često kiselo smijao i pravio se glupljim nego stvarno jesam. Nisam ni ja njemu ostajao dužan, no nikada mi nije pošlo za rukom prevariti ga istinski, dovesti ga do priznanja da je se nasukao. Utoliko draže mi je da konačno mogu saopćiti jednu priču u kojoj je taj zlotvor dobrano platio za sve viceve na moj račun.

Taj poznanik ima lijepu ženu i malo vremena za nju jer je jako marljiv, rinta od jutra do sutra. Jasno je da se njegova izabranica ponekada naljuti, posebno ako –  kao prije dva dana – nakon posla ode pravo u kafić pa tek iza ponoći dođe kući i zaboravi da je ujutro obećao kako neće kasniti, kako je njen plan za večeru oduvijek priželjkivao, da će kupiti vino, i cvijeće, i svijeće i da će čak isključiti mobilni telefon. Njegov poslovni partner mu je po nesreći nakon posla predložio da odu u kafić, samo na jedno malo pivo, ali su tamo nenadano sreli još nekoliko prijatelja pa je se večer oduljila, a žena je čekala kod kuće, sklonila servirane tanjure, usisala prašinu, oprala prozore i veš, jedino je njegove gaće i čarape ostavila na podu da ih sam stavi u veš-mašinu.

Kad je sve sredila i uredila a moj poznanik se još uvijek nije vraćao kući odlučila je nazvati ga i reći mu da je magarac, da slobodno može ostati do jutra u kafiću, pa se otamo zaputiti direktno na posao. Po ženinu glasu je čovjek shvatio da je vrag odnio šalu, te je zamolio društvo da se malo stiša, da mu ne unište ljubav, pa je glasno pred svima počeo tepati u slušalicu:

„Zlato moje, sunce, anđelčiću, ljubavi, zvijezdo, janje, ptičico, ženice, ljubavnice – oprosti mi, neću nikad više.“

Što mu je  žena odgovorila nije nitko čuo, vjerojatno ni on sam, tek je po boji glasa shvatio da situacija nije sasvim bezizgledna, pa je nastavio umiljatim tonom:

„Sutra nakon posla, u pet sati i nijednu sekundu kasnije, doći ću po tebe kući anđelu moj, idemo najprije na večeru, pa u kino, pa na vino, pa u krevet. Ako sutra ne održim riječ možeš me slobodno kazniti i mjesec dana mi zabraniti da spavam s tobom.“

Prijatelji okupljeni oko šanka su ga tješili, govorili mu da je uspio i da bi i oni tako uradili, te da sutra mora održati riječ, a pošto je te večeri već bilo svejedno kada će stići kući ostali su još neko vrijeme u lokalu  i naručili po nekoliko rundi da proslave spas ljubavi, perspektivu već započetoga dana i iskrenu prijateljsku radost. Jedino je partner moga poznanika, kad je ovaj otišao obaviti nužne poslove, nešto šuškao s drugima i stiskao nekakve naredbe na njegovu mobilnom telefonu.

Ujutro su se tek neupućeni začudili da je moj poznanik sat vremena kasnije nego obično došao na posao. Nije još bio sasvim budan ali je ipak sam sebi napravio kavu nakon što mu je tajnica iz ureda rekla da je se kava koju mu ona pravi već ohladila, on je odgovorio da ga hladna kava čudi jer je došao kao i obično, čak je naveo koliko je sati, ali je žena otišla za svojim poslom i nije ga htjela čuti.

Radio je tog dana manje nego obično, da se ne umori i da ima dovoljno energije za večeru, čak su ga nakon ručka pustili da malo otkunja na sofi za mitinge, a njegov jako brižni partner mu je donio i jastuk da ima na što nasloniti glavu. Kad je se probudio vratila mu je se životna energija, radost zbog nadolazeće večeri ga je ispunjala pa je odradio posao do pola pet, ne pitajući se zašto su svi drugi ranije nego obično otišli kućama.

Normalno mu do zgrade pred kojom ga je čekala njegova ljepotica treba dvadesetsedam minuta i tridesetpet sekunda, ali je točno u pola pet upalio auto da slučajno ne bi zakasnio.

Kad je stigao kući žena je bijesno, po deseti put zaredom, mela lišće na terasi, lijepu haljinu koju joj je on kupio za prošli rođendan je zbacila sa sebe i zamijenila ju njegovom starom trenerkom, umazanom uljem, a na lice je navukla najljući izraz kojim raspolaže.

Čovjek je se stresao do petnih žila, zamrznula je svaka kapljica krvi u njemu, pa prije nego je uspio išta reći je još jednom pogledao na sat na mobilnom telefonu – punih pedesettri sekunde prije pet je bilo ostalo. Sat u autu, koji malo kasni, pokazivao je da je čak minutu i pol ranije došao kući, sjetio je se i sata koji visi u uredu, onog velikog s ogromnim kazaljkama, i znao je da je na vrijeme krenuo kući, pa mu ništa nije bilo jasno.

„Što joj je? Što li sam opet uradio? Ništa od večere neće biti, a kako izgleda sljedeći mjesec dana ću spavati pored kauča, jer na kauču spava mačka, a ako je otjeram žena će me izbaciti na terasu.  O njoj se priča da je kad nabaci ovakav pogled ista kao njena pokojna prababa, a prababa je bila stroga, još je nitko u gradu nije zaboravio“, panično je moj poznanik razmišljao o tomu što ga sve čeka, ne znajući što je skrivio i ne usuđujući se ništa  priupitati.

Žena je, nakon isteka svih pedesettri sekunde, kad je zvono na crkvenom tornju zazvonilo šest puta, konačno izustila:

„Jesi li prebrojao koliko puta zvoni?“

„Nisam. Pet puta, koliko bi puta trebalo zvoniti u pet sati?“

„Nemoj glumiti budalu, a nemoj ni mene praviti ludom. Što li si opet smislio?“

„Nisam ništa smislio, žurio sam kući“, počeo je objašnjavati nervozni i uplašeni čovjek svome ljutitom anđelu i tko zna kako bi sve završio i bi li možda hitna pomoć došla po njega, da u tom trenutku kod žene nije zazvonio telefon. Iznenadila je se kad je prepoznala glas partnera njenoga lažovčine i prevaranta, ali nije uspjela spustiti slušalicu jer je on odmah počeo objašnjavati o čemu se radi.

Ispričao joj je koliko puta je bio žrtva raznih smicalica, nadodao da je konačno došlo vrijeme da i on pokaže svoje zube, te je – kad je čuo njihov sinošnji razgovor – odlučio poput imperije uzvratiti udarac i na svim satovima s kojih njen muž očitava vrijeme – na telefonu, u autu, u uredu, čak i na satu u WC-u – pomjerio kazaljke, cifre i tonove za cijeli sat unazad nakon što je upozorio sve radnike i neradnike da mu slučajno ne odaju ispravno doba dana. Tako jadnik nije imao nikakve šanse ne zakasniti na željno iščekivani sastanak sa ženom.

Nije mu na početku vjerovala, mislila je da su se dogovorili što će slagati, ali je se sjetila da je njen blijedi i šutljivi muškarac tog jutra sat vremena dulje ostao u krevetu, čudila je se doduše tomu ali joj je bilo milo i drago pa se nije previše tužila.

Nasmiješila mu je se milostivo i strogi prababin osmijeh zamijenila anđeoskim izrazom lica. Na večeru u restoran nisu otišli jer je rezervirani stol sigurno već bio zauzet, ali im je partner moga poznanika, čovjek koji mu je se poput najboljeg mandoseljskog zajebanta osvetio iako u Mandinu Selu nikada nije bio, u znak pomirenja naručio dvije velike pice koje su pojeli iz kartona prije nego su se zaputili u  krevet. Prljavu trenerku žena nije skidala, to je osobno uradio moj poznanik.

Što je dalje bilo nije moj problem, ali mi je saznanje o prevari u stilu Mirijana Seserova – takve važne vijesti se poput virusa u roku od nekoliko dana prošire  po cijeloj Austriji – izazvalo blago cerekanje na licu. Moj sin me je – čuvši me da se na balkonu glasno smijem – upitao jesam li bolestan, a meni je to bilo svejedno. Glavno da je se moj poznanik jednom pravo nasukao.

Blago Vukadin