„NEMA VIŠE NI MUŠKA NI ŽENSKA“

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA I BAŠTINA | 0

        Dajući jezični savjet na radiju o određenim i neodređenim pridjevima, N. O., sveučilišna lektorica, jezično se sablaznila nad rečenicom:“Ondje nije bilo ni jednog muška“ . Po njezinu mišljenju pravilno je samo:“Ondje nije bilo ni jednog muškoga“, dakle određeni poimeničen pridjev s pridjevskom deklinacijom (Hrvatski radio, 13. srpnja 1994.).

       Prevodeći na hrvatski poznati novozavjetni Pavlov tekst, u kojem se naviješta ontološka jednakost ljudskog bića, dakako, bez dokidanja kulturnih, jezičnih, društvenih pa i spolnih razlika, fra Ljudevit Rupčić ovako ga stilizira:“Nema više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muška ni ženska, jer ste svi jedan u Kristu Isusu.“ (Novi zavjet, Gal 3, 28, Sarajevo, 1961.)

      Tko je, dakle, u pravu, sveučilišna lektorica hrvatskog jezika ili navedeni bibličar? Nije dakako, sporno da u hrvatskom jeziku postoji samo određeni pridjev muški, muška, muško /ženski, ženska, žensko, no problem nastaje kad se ti pridjevi upotrijebe u imeničkoj funkciji, kad se poimeniče i postanu imenicom srednjeg roda. Tada – po Akademijinu rječniku – postoje dvije mogućnosti. Poimeničen pridjev zadržava pridjevsku deklinaciju i duljinu na drugom samoglasniku: muško, muškoga, muškomu … /žensko, ženskoga, ženskomu … No postavši imenicom, pridjev može izgubiti duljinu na drugom slogu i poprimiti imeničku deklinaciju: muško, muška. mušku … /žensko, ženska, žensku … Kad iza pridjeva slijedi imenica, obavezno se upotrebljava određeni pridjev: muško dijete, muškoga djeteta, muškomu djetetu … /žensko dijete, ženskoga djeteta, ženskomu djetetu  …

       Dakle, bibličar je bio u pravu, a njegov izbor potvrđuju štokavski govori, narodna poezija, hrvatski stariji pisci od Divkovića i Kašića, preko Kačića, Reljkovića i Laštrića pa do novijih, primjerice Mihovila Pavlinovića i Ive Andrića (da opet nekog malo sablaznim). Evo nekoliko primjera: „Ovo je proštenje općeno svakomu čovjeku … mušku i žensku (Divković). – „Jednoskupno na jadnoga Musu  … zavikaše psujući ga i muško i žensko“ (Kačić).- „U dvorove kuga udarila, pomorila i muško i žensko“(narodna pjesma).  – Nema „ … ni muška ni ženska u ovom puku momu, tko nije devot“ (F. Laštrić). – „To ćeš vidit kod muška i ženska… „J. S. Reljković). – „Ženidba jest zakonito združenje muška i ženska, što će reći čovika i žene“ (J. Filipović). – „Uredbe ingliške  … daju prost odgoj i mušku i žensku“ (M. Pavlinović). – „Nema muške ruke, nema muška da zasiječe“ (I. Andrić).

       Deanovićev Hrvatsko-francuski rječnik (1960.) donosi riječ muško kao imenicu srednjeg roda , bez duljine na posljednjem slogu, čime upućuje na imeničku deklinaciju, ali kod riječi žensko stavlja završnu duljinu i upućuje na pridjevsku deklinaciju (ženskoga)! Dakle, i Deanović je bio u dvojbi, osobito kad je riječ o žensku. U sličnoj su jezičnoj dvojbi bili i redaktori hrvatskog prijevoda Biblije (Stvarnost, Zagreb, 1968.), dvojeći o mušku i žensku. Premda je unesen Rupčićev prijevod Novog zavjeta (1961.), navedena sintagma (Gal 3, 28)“nema više ni muška ni ženska“ preinačena je u sintagmu „nema više ni muškog ni ženskog“. Premda preinaka gramatički nije kriva, ona je u svakom slučaju suvišna i stilski manje primjerena od prve varijante , potvrđene bez prekida četiri stoljeća. Kao da su redaktori slijedili i nesiguran Karadžićev prijevod tog retka:“nema ni muškoga roda ni ženskoga“! 

       Taj su Pavlov redak B. Duda i J. Fućak drukčije stilizirali od Rupčića:“Nema više Židov – Grk! Nema više muško, žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu !“ (Novi zavjet, KS, Zagreb, 1973.). Dakle, sporna je sintagma donesena u nominativu, pa kako hrvatski pravopis ne bilježi ni naglaske, ni duljine, budući da je fonološki a ne fonetski, na čitatelju je da se opredijeli u izgovoru, bilo za poimeničen određeni pridjev s pridjevskom deklinacijom (muško, muškoga … / žensko, ženskoga … ), bilo za poimeničen pridjev s imeničkom deklinacijom, i s kratkim izgovorom posljednjeg sloga u nominativu (muško, muška  … / žensko, ženska …). I jedna je i druga glasovna interpretacija moguća, no prednost bi trebalo dati drugoj, zbog navedenih razloga i drugih koje ću još navesti.

       Jednaka je dvojba ostala i u poznatoj sintagmi s početka Biblije: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., Post 1, 27). Sporna je sintagma istovjetna s Daničićevim prijevodom:“Muško i žensko stvori ih“ (1 Mojs., 1, 27). 

        Dakle, kad su toliki poznati jezikoslovci i bibličari dvojili o mušku i žensku, lakše ćemo razumjeti i dvojbu sveučilišne lektorice, ali samo dvojbu a ne kategoričku tvrdnju da je imenička deklinacija poimeničenih pridjeva muško i žensko kriva. Imenička deklinacija tih dviju imenica srednjeg roda potvrđena je u hrvatskim tekstovima četiri stoljeća bez prekida. Ona je gramatički posve pravilna, a pred pridjevskom deklinacijom može joj se dati prednost jer se to i čini kad nastane takva imenica. Riječ dobro, dobra, dobru … ima prednost pred poimeničenim pridjevom dobro, dobroga, dobromu … Dakako, u ovom slučaju postoji i neodređen pridjev  s imeničkom deklinacijom, a u slučaju muški, muška, muško / ženski, ženska, žensko  nema ga. I analogija je – valja odgovoriti – djelotvorna gramatička kategorija, i to ne samo u ovom slučaju.

     Sada razmotrimo semantičku i stilističku stranu tih dviju imenica. Uzmimo navedenu Filipovićevu rečenicu:“Ženidba jest zakonito združenje muška i ženska, to će reći čovika i žene.“ Pisac rečenice očito osjeća da su riječi muško i žensko značenjski preširoke da bi jednoznačno odredile one koji stupaju u brak, jer one označavaju svako muško i žensko biće, bez obzira na dob. Stoga on spomenutu sintagmu precizira riječima „čovik i žena“, a u suvremenom bi se standardnom jeziku reklo muškarac i žena, jer riječ čovjek označuje muškarca i ženu. 

      Prenoseći Pavlovu ontološku ravnopravnost ženskoga i muškoga bića na društvenu razinu, don Miho piše: „Uredbe ingliške  … daju prost odgoj i mušku i žensku. „ Na suvremeni bismo standardni jezik tu rečenicu ne kažem preveli već preinačili ovako: „Engleske uredbe daju osnovno obrazovanje i muškoj i ženskoj osobi. „Ne bismo mogli reći muškarcu i ženi, jer te dvije riječi označuju odrasle osobe, a Pavlinović misli prvenstveno na dječake i djevojčice. Ovdje vidimo da su riječi muško i žensko posve primjerene opsegom svojeg značenja, ali ne i primjerenošću svoje uporabe. One su stilski obilježene, i to dvojako. Za gradsku sredinu, barem podsljemensku – kojoj se katkad hrvatski etnički i jezični obzor sužava na prostor između Zaprešića i Sesveta te Šestina i Savskog mosta  – to će biti rustikalno obilježene riječi „onih odozdo“. Dakle, nešto kao kolokvijalna i supstandardna riječ „ženska (ženske, ženskoj … ) „onima odozdo“ kad slušaju „one odozgo“. Za one pak koji gledaju i vide onkraj donjaka i gornjaka, koji ćute sve bogatstvo svoje jezične tradicije, riječi muško i žensko bit će stilski obilježene, ali ne regionalnošću i rustikalnošću, već hrvatskom književnom i jezičnom starinom, nosit će patinu starinskoga a ne zastarjeloga, kako jednom lijepo primijeti ugledan hrvatski lingvist.

      Stoga će tim dvjema riječima srednjega roda, imeničke deklinacije, s kračinom u završnom slogu (sad ću malčice sablazniti jednoga zagrebačkog fonetičara) i s kratkosilaznim naglaskom na prvome biti primjereno mjesto u hrvatskome prijevodu Biblije, kao što ondje lijepo pristaju imperfekt i aorist, premda bi neprimjereni bili na bankovnome obrascu ili u kafiću, a opet primjereni u kavanskoj kozeriji Tina Ujeviće ili Stanislava Šimića. 

       Dakle, imenice muško i žensko posve su pravilne i s imeničkom deklinacijom, što potvrđuju štokavski govori, četiri stoljeća pisane prisutnosti tih oblika u hrvatskoj književnosti, rječnici hrvatskoga književnog jezika, gdje im je i legitimno mjesto, dakako, u primjerenoj uporabi.

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac

Odgovori