Danas otvaramo još jednu rubriku na portalu – Nedjeljne misli iz prikrajka – na kojoj će naš Vinko Vukadin svake nedjelje objaviti tekst uz prigodna čitanja.
Uredništvo
Današnja čitanja su jako zanimljiva kao prigodno štivo kako se ponašamo i kako bismo se trebali ponašati u kriznim situacijama.
Ona govore o društvenim rang ljestvicama, bahatosti i nastojanju čovjeka da bude prvi.
Isus je na putovanju kroz Galileju, umornih nogu, kao ovi emigranti, samo što on ne bježi ni od smrti ni od svoje sudbine. Umjesto da petama da vjetra i da se uputi na neko sigurnije područje, Isus prihvaća svoje poslanje i priča učenicima da će uskoro biti ubijen.
„Vidi budale“, vele neki, neki su ga možda nagovarali da pobjegne, da se spasi. Njihova briga nije bila samo briga za Isusa, vjerojatno su se malo bojali i za svoju sudbinu jer su se previše eksponirali tulumareći s Njim okolo. Što ako i njih ubiju? Drugi su pak već razmišljali o vremenu kad više ne bude šefa, tko će onda biti šef? Tko će ga naslijediti?
Umjesto da mole, razmišljaju i pripremaju se za te teške dane, učenici se potiho, kad On zaspe ili u prvom redu ode malo podalje, raspravljaju tko bi mogao biti novi šef. Ima tu različitih opcija, partijski programi se uglavnom svode na međusobno guranje, podilaženje i nadu da će taj novi nekom dati neku poziciju.
Zna Isus zašto im je zabranio komunikaciju i naredio da se smire, da promisle, da se mole. Bio je on rabin, znao je što piše u starim tekstovima o ljudskoj naravi, pohlepi, ljubomori, želji za vlašću i nadmetanju za pozicije.
Isus nije naivac koji zanemaruje realnost ljudskog bića i naravi. On nije došao da bi spasio neke već spašene, one koji su ga poslušali i s njim zajedno ispijali vino i vodu, jeli kruh i masline. Iako su proveli milijune koraka s Njim na putu, oni su ipak ostali nešto običniji seljaci, ribari i lutalice. Zna Isus da pripadnost njegovj grupi ne znači automatski i spoznaju, promjenu i oslobođenje od izvorno ljudskih emocija: zavisti, lijenosti, straha, pohlepe, tjelesnosti i moći. Pa upravo zato On i ide na križ, da spasi sve, nema spašenih osim preko Uskrsnuća.
A učenici ko blesavi, pravi pravcati ljudi. Nije Isus ni izustio da će umrijeti, a oni se već nadmeću za pozicije.
Skužio je On da se šuška iza njegovih leđa, da se prepiru tko bi trebao biti Njegov nasljednik. Vjerojatno je bio malo razočaran jer je ipak očekivao barem malo poslušnosti. Iako su mu prije par sati govorili da to ne će biti, što je on govorio, ipak su se kod prvog zavoja iza neke stijene posvađali tko će ga naslijediti. Bio je možda razočaran da im je vlast važnija od skrušenja i pripreme, da su ga tako rano otpisali, da mu ne vjeruju da će uskrsnuti.
Nije ni došao u Jeruzalem, kamoli na križni put ili Golgotu, a već su njegovi učenici podijelili njegove haljine.
Kasnije su mudro tu podjelu uvalili Rimljanima pa mi vjerujemo da su Rimljani bili pohlepna bagra koja je podijelila čak i njegove haljine.
Ne, Isusove haljine, njegovo nasljedstvo prvi put dijele baš njegovi sljedbenici. Oni su ti koji ga slušaju, a ne čuju, idu s Njim, a ne slijede Ga.
Razlog leži duboko u prirodi čovjeka koji je zavidan i željan časti i vlasti. Umjesto skrušenja i svjedočenja ljubavi, čovjek traži primarno moć i vlast. Ta želja u kombinaciji s pohlepom i zavišću je toliko velika da obuhvaća svakoga, da nitko na nju nije imun, ona blokira i drži nas u zaostatku, mi zaostajemo u grupicama iza Onoga koji nam nudi oslobođenje.
Isus naviješta oslobođenje i od te ljudske naravi, On nam daje savjet kako se toga osloboditi. Vjerovati i biti zadnji u redu, ne gurati se previše u prvi red, slijediti Njegove riječi.
Hrvatsko društvo je puno kršćana, a svejedno je prepuno beznađa, nepovjerenja, defetizma, depresije i beznađa.
Zašto?
Možda nam Isus danas daje odgovor. Možda smo zaboravili da mi nemamo odgovora i da ni naši političari, ni Crkva ni pismoznanci, pa čak ni oni mali ponizni učenici, nemaju odgovor. Odgovor leži u relaksiranom povjerenju u Boga i Njegovu ulogu u kreiranju našeg života.
Da bismo to postigli moramo se najprije spustiti na ljestvici društvene važnosti, pohlepe i zavisti.
Tražimo stalno vođu, a Vođa je netko sasvim drugi, On je taj, a mi uporno ko budale, ko magarci u izraelskoj pustinji, vidimo vođe i prišivamo im epitete koje oni rado prihvaćaju, al ih nisu ni zaslužili ni dobili od Onoga koji je izvor svega.
Tražimo promjene, a uporno se vrtimo u u grupicama onih koji već sad dijele haljine.
Oslijepili smo i oglušili od bljeska njihove važnosti i gromoglasnog prozivanja drugih i nametanja sebe samih.
Uvjereni smo da nema izbora jer izbor tražimo u maloj grupici koja je zaostala iza Isusa da bi raspravila i podijelila haljine.
Imamo grupe onih koji su nam blizu, u njegovoj su sljedbi, ali su opijeni idejom nadolazeće vlasti opet u onoj shemi prije nego bijahu pozvani na sljedbu.
Pohlepni, bahati, udaljeni od Isusa, drže se u grupicama, sami sa sobom raspravljaju, ne dopuštaju pogovor i iskuljučuju brzo.
Dijele haljine, Njemu iza leđa, a glavni argument im je da su oni Njegovi, da su sposobni da zaštite Njegovo nasljeđe.
Možda rješenje vidimo u onima koji nisu uopće dio tih Isusovih grupica, u neprijatlejima, Rimljanima ili pismoznancima.
Čuli smo i osjetili da ga Oni namjeravaju ubiti. No, mi se ipak nadamo da ne će, da će ih On prosvijetliti, da će kad tad shvatiti.
Slušamo njihove riječi, pune pravde, ljubavi, zakona, reda i čini nam se da je sve to rješenje, prihvatljivo.
Svjedoci smo da su Ga i prije ubijali, mrzili i zabranjivali mu govor, no nadamo se da su njihova okorjela srca omekšala. Vidimo da su dobri prema razbojnicima, da dijele abolicije, da narodu daju kruha i igara. Sve to je zavodljivo i gura nas u promišljanje da je spas preko onih koji Ga mrze moguć.
No i to je varka. Isus nam kaže da će biti onako kako je nagovijestio, a na nama je da se pripremimo.
Isus je brutalan kad od svojih učenika traži ono što je skoro pa nemoguće. On traži povjerenje i vjeru u najtežim trenutcima, iako zna da čovjekom vlada pohlepa, bahatost, zavist i strah.
On zna da će doći promjene, pitanje je samo koju vrstu promjene mi želimo i koja je nama potrebna.
Sljedbenici su još neoblikovana ekipa, nisu zajednica, podliježu raznim interesima i mentalitetima, a baš u toj fazi im On kaže da će uskoro ostati sami. Kaže On i drugi dio poruke, da će uskrsnuti, al oni vide samo križ, smrt, progonstvo, zatvore.
Traže rješenje među onima koji su navodno najsposobniji, najiskusniji, najgrlatiji. Učenici raspravljaju tko je od njih najbolji stručnjak i misle da je to rješenje. Na brzinu se dijele pozicije, neki imaju i potvrde da su stručnjaci za ovo ili ono.
Sve normalno i razumljivo. Isto tako je bilo i onih dana u Galileji.
Na nama je da malo proslušamo i promislimo, da stanemo na kamen, da se prisjetimo riječi. Na nama je da osjetimo razliku između djelovanja i lažnih odgovornosti koje su zamamne kao mlada žena u svilenoj haljini ili mjehur vode na sred pustinjskog puta.
Koji je odgovor na pitanje što činiti u krizi?
Odgovor smo već čuli.
Tekst: Vinko Vukadin