Nedavno se u jednom našem gradu u sudskoj dvorani dogodio vrlo dirljiv prizor. Muž i žena tražili su rastavu. Iznijeli su svoje razloge, koje je sudbena porota uvažila. Onda je došlo nerješivo pitanje: kome će pripasti dijete?
Imali su samo jedno dijete i svatko ga je vukao na svoju stranu. Majka je željela da dijete pripadne njoj, ali se otac tome odlučno usprotivio. Na koncu je sudac htio čitav problem povjeriti djetetu da ga ono riješi.
“Koga braco više voliš: mamu ili tatu?” – upitao je sudac.
Mali je pogledao najprije jedno pa drugo, a onda izjavio:
“Ja volim jednako oboje!”
“S kime bi želio živjeti, s mamom ili tatom?
Mali je samo šutio. Tri puta mu je sudac postavio pitanje i mali je tek na treće odgovorio: “Ne znam, jer volim i mamu i tatu”.
Sva je porota bila duboko potresena tim odgovorom, a na licu daktilografkinje pokažu se suze…
Kako bi se bračni drugovi trebali ozbiljno zamisliti prije nego se odluče za taj žalosni korak. Nije u pitanju samo njihov život, u pitanju je i život njihove djece i njihova vječna sudbina.
“Brak je sjedinjenje dvaju srca,
između kojih se čuje otkucaj
Božanskoga srca.”
(D. Semplici)
„Nerastavljivost braka najprije je dar,
pa onda zapovijed!”
Tekst: fra Petar Ljubičić