Za sv. Bernarda kažu da je prorok dvanaestog stoljeća, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve.
Tekst: fra Petar Ljubičić
Iz dana u dan, broj ozdravljenja po molitvi sv. Bernarda rastao je i umnožavao se, sve dok i u prosjeku nije bilo i tridesetak dnevno, a jednom prilikom čak trideset i šest.
Kad bi neki putnik došao u ovaj ili onaj grad, čuo bi kako crkvena zvona radosno zvone, a ljudi pjevaju “Gospodine, smiluj nam se. Kriste, smiluj nam se!”
Ova zvonjava bila je dobro poznata svima koji su je mogli čuti pa i onima najudaljenijima; naime, tako su znali da je Bernard učinio još jedno čudo. Ovdje možemo prikazati samo kratak izvadak iz zabilješki koje su pred nama a koje bilježe stotine slučajeva:
Istoga dana došli smo do Molesmesa, samostana iz kojeg su izašli i naši oci koji osnovaše Red cistercita. Bila je srijeda, a oni su primili Božjeg čovjeka velikom predanošću.
Dok je Bernard sjedio u gostinjskoj kući, ušao je neki čovjek slijep na jedno oko. Padajući na koljena, molio je Bernarda za milost. Bernard je napravio znak križa svojim svetim prstima, te je dotaknuo slijepo oko. Čovjek je odmah zadobio vid, i otišao zahvaljivati Bogu.
Otprilike sat nakon toga, dok je padao mrak, sveti je čovjek izašao kako bi polagao ruke na bolesnike koji su ga čekali pred vratima. Prvi koji je ozdravio bio je dječak slijep na desno oko. Dječak je odmah zatvorio lijevo oko na koje je prije sve jasno vidio, a desnim je gledao i govorio ono što su mu pokazivali. I opet, na istom mjestu, djevojčica koja je imala bolesne noge, te je bila hroma od rođenja, izliječena je polaganjem ruku. Njezina majka skakala je od sreće, jer je prvi put vidjela svoje dijete kako stoji i hoda.