NAŠA ŠKOLA: Mak Srđanac – Marko Kovačević: Đačka prisjećanja (1947. -1951.) – XI. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Djeca spomenutih triju sela i dvaju zaselaka, bez obzira na nacionalnu i konfesionalnu pripadnost, u predškolskoj su dobi, do sedme godine, govorila mjesni štokavski duvanjski govor, ikavski (dite, lipo, bilo), s nekim arhaičnijim crtama šćakavskih govora (klišća/ umjesto klišta, šćap/ umjesto štap, gušćerica/ umjesto gušterica, ušćipak / umjesto uštipak, Rašćik/ umjesto “Raštik”, Lanišća/ umjesto “Laništa”, Rašćani /mjesto Raštani…). U infinitivu nema završnoga -i (reć/ umjesto reći, peć/ umjesto peći, dat/ umjesto dati…).

Još u XVII. stoljeću, kako to potvrđuju tekstovi fra Ivana Ančića iz sela Lipe, ne izgovara se glas h (ajde/ hajde, odi/ hodi, ajduk/ hajduk, naši/ naših, vaši / vaših, bi/ bih…) a katkad se zamjenjuje glasom j (Mijat/ Mihat,Miho, Mihovil, Miajlo / Mihajlo, Mujo/ Muho…), a katkad glasom v (vrv/vrh, duv/ duh).

Muslimani na Duvanjskom polju uz spomenute osobine zadržali su, pod utjecajem arapskog jezika izgovor glasa h u tri fonetske varijante (hodi, ahbab i sekundarno h u Hlivno/ Livno, bohlan / bolan), a pod utjecajem turskog jezika potrla se razlika između glasova č i ć,dž i đ, koji su se sveli na opreku jednog para: ć (ćovik), đ (hođa). Glagolski pridjev prošli u tom govoru sažima se nakraju u -o (reko/ rekao, peko/ pekao, u muslimanskim govorima čak do/ dao), a pridošlice iz Rakitna (Reze u Mandinu Selu) i zapadne Hercegovine(neke obitelji u Lipi i Potkosama) umjesto -o imaju nastavak -a (reka/ rekao, peka/ pekao, da/ dao…). Naglasak je novoštokavski, ali su neki morfološki oblici arhaičniji i razlikuju se od hrvatskoga standardnog jezika (ženom/ ženama, kućom/ kućama). Česta su sažimanja u izgovoru nekih samoglasnika (ljudma/ ljudima; konjma/ konjima), a neki se nenaglašeni samoglasnici labavo izgovaraju (jesom / jesam, nisom/ nisam, sedom/ sedam, osom/ osam, livoda / livada).

Leksik je također osebujan (klak, klačina, klačiti/ vapno, vapnara, vapniti), s brojnim turcizmima i posebno bogatim riječima za rodbinske odnose i pastirsko-zemljoradničku patrijarhalnu sredinu. Pa premda je “narodni jezik” bio na crti narodne književnosti cijenjen, đaci su imali znatnih teškoća u usvajanju spomenutih razlika.

Lingvisti kažu da je govor sela ili zaseoka najnormiraniji oblik jezika jer se u njemu reagira na svakog uljeza iz drugoga mjesnog idioma. Sjećam se kad su se đaci iz Mandina Sela rugali srđanskoj djeci da onu “travnatu ledinastu granicu između njiva” nazivaju “međa” a ne kao oni, “mrginj” (dalmatska riječ prema latinskoj margina)!

Kad sam, krenuvši u Nižu realnu gimnaziju u Duvnu, boravio u đačkome domu, ondje su bili uglavnom đaci iz Roškog polja i iz sela oko Buškog blata, sada potopljena Buškog jezera. Dok govornici Duvanjskog polja glagolski pridjev radni izgovaraju sa završnim sažetim -o (reko, otišo, došo…), stanovnici roškobuške jezične zone standardno završno -ao (rekao, otišao, došao…) sažimaju u dočetak -a (reka, otiša, doša…).

Budući da je književni ili standardni jezik viši po društvenome i kulturnom statusu, svaki je đak želio da njegov mjesni jezični idiom bude bliže književnom izgovoru. Nakon dugih sporova, rugalica i zadjevica, pozovu oni nastavnika “srpskoga ili hrvatskog jezika” da on presudi. Nastavnik Hasan Cero presudio je mudro, salomonski: “I reko  reka jednako su blizu i jednako daleko od književnoga rekao!” Tako je završio jezični spor između “donjaka” i “gornjaka”, Bužana i Rožana s jedne strane te Duvnjaka s druge.

 

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo.