NAŠA ŠKOLA: Ante Šarac: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – I. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Život izvan škole

Ozračje straha

Rođen sam 6. kolovoza – doslovno – ljeta Gospodnjega tisuću devetsto četrdeset prve, onako isprve, kod kuće, kao i svi ostali u to doba, uz malu pomoć priučene babice i u društvu brata-blizanca Luke. Nakon samo pet-šest mjeseci moj brat Luka prepusti mi i drugu majčinu sisu i preseli se među anđele.

Nakon nekoliko godina, mislim da je to bilo u proljeće 1945. godine, sljedeći prizor mi se ukaza pred očima: kolona vojnika prekrila je put kroz selo, od Banove kuće pa sve do Sesarovih kuća.

Ujednačene odore, puške, kod pojedinaca za remenom obješene futrole s pištoljima, nekoliko pripadnica vojske, također, u hlačama. Danas znam da su to bili partizani, ali tada nisam mogao znati o kojoj se vojsci radi; ni odora mi, tako malome, nije “govorila” da je riječ o partizanima. Da se radi – za naš kraj – o tuđoj vojsci, osjetio sam prema ponašanju odraslih, posebno ženske čeljadi: nemir se širio s dolaskom te kolone, hinjena ljubaznost prema vojnicima iz kolone jedva da je mogla prikriti velik strah kad su zastali i kad je zapovjeđeno: “Na mjestu voljno!” Čini mi se da sam čuo kako pitaju za neke ljude prije nego što su krenuli. Blago olakšanje nastalo je odlaskom te kolone prema Markovićima i, dalje, kroz selo, prema Lipi.

Tih godina pa sve do završetka osnovne škole, mi djeca bili smo previse zatrpani pričama o ratnim stradanjima, a da bismo mogli ostati otporni na te priče, kao i na ono što smo sami vidjeli i osjetili. Mati mi je pričala o partizanskim tifusarima koji su neko vrijeme ležali u našoj kući. Kaže: “Kad ti zaplačeš, jedan od nji´ poviče – druže daj vode!” I kad je Drugi svjetski rat službeno završio, naš se lokalni rat nastavio… Tako su se Srđanci morali 1947. godine preseliti k nama u Mandino Selo. Svaka obitelj doselila je k jednoj obitelji u našem selu. Razlog prisilnoga preseljenja: “Obračun s domaćim izdajnicima”, kako nas je tadašnja vlast nastojala uvjeriti u “neophodnost” te mjere. A mnogi iz našega sela, kao i iz okolnih sela, bili su još prije toga “preseljeni” na onaj svijet. Stoga smo, mnogi u selu, dobivali znak raspoznavanja po majkama: Blaškan “Mujsin”, Luka “Anđin”, Andrija “Kongorkin”. Tako smo zarana ostali bez očeva, a da nismo znali: kada se to zbilo, gdje se zbilo i zašto se uopće dogodilo. A dogodilo se! Rekli su nam: kada i gdje se dogodilo, ali nikada razgovijetno – zašto se dogodilo. Međutim, sami smo naslućivali razlog: po ukupnom ozračju, ozračju straha koji je tada prekrivao naš zavičaj.

Eno, od Banove kuće dolazi nekoliko milicionara s puščetinama o ramenu, veseli, raspoloženi, a nama svima, ipak, mrski; mrski, zato što ih ne možemo, sve da hoćemo, doživjeti kao svoje.

Navraćaju u našu kuću, slažu puške u “šoške”, mati im brzo reže ploške od slanine, stavlja na tavu, prelijeva jajima, miris se širi po kući. Iz prikrajka piljim u njih, krivo mi što su, u tim gladnim godinama, dočekani kao gosti, a naši nisu, jer sve što je iz vlasti nije naše! Jer, i mi djeca vidimo, čim se pojavi netko iz vlasti, ili blizu vlasti, našim ljudima diže se kosa na glavi, kao da iza tih lokalnih činovnika stoji cijela država “Juga”. Da ta “gostoljubivost” nije bila gostoljubivost, shvaćamo kad odu iz kuće. Takvi dočeci zasnovani su samo na strahu domaćina ili njegovim očekivanjima nekakve možebitne zaštite. Ne ulijevaju strah u kosti samo milicionari nego i ubirači poreza (ti su najgori), učitelji – kao prosvjetiteljska vlast, nekakvi predstavnici socijalističkoga saveza, novopečeni borci, šumari…

Obiteljski je život tada bio nalik na probijanje kroz veliku zavrzlamu: svekolika nestašica, slaba odjeća i obuća, manjak hrane, puno dječjih usta. U toj situaciji dolazi poreznik: opominje, prijeti i, na koncu, odvodi nekome ovcu, nekome kravu koje će prodati na sajmeni dan i inkasirati iznos novca za porez.

Mučno je i sa šumarima; oni takođerc”love” po selu osobe koje su donijele naramak drva, čija je sječa zabranjena.

Prijavljuju ih sucu za prekršaje pa nakon stanovita vremena stižu presude s novčanim kaznama; ako novca nema, prijete zatvorom.

Pritisaka od “narodne” vlasti na narod ima svaki dan. Po uzoru na kolhoze u SSSR-u “gone” svaku obitelj s imetkom u zadrugu. U našoj kući jedne večeri održava se nekakva konferencija “radnog naroda”, kako li se već zvala.

Cijelo se selo sjatilo. Dosta ih sjedi po klupama raspoređenima uza sva četiri zida, mnogi stoje u dnevnom boravku, a mnogo ih je na “ganjku” (hodniku), sve do vanjskih vrata. Sestra Luca i ja šćućurili smo se ispod “šporeta” (štednjaka), nitko nas nije vidio, čak ni naši.

Sastanak vodi stanoviti Karan. Obećava bolji život, ako se uđe u zadrugu. Svaki čas ponavlja: ” Je li jasno?” U početku većina odbija takvu zamisao; kako vrijeme odmiče, sve je manje “bundžija”, tako da na kraju ostadoše samo dvojica.

Njih nije napadao samo voditelj sastanka nego i neki domaći ljudi, koji su – biva – shvatili boljitak koji ih čeka po ulasku u zadrugu. Sve je ostalo na eksperimentu, jer su se zadruge, nakon osnivanja, ubrzo, za godinu-dvije, raspale.

Bojali smo se i učitelja, posebno kada bi prolazio kroz selo. Čim bismo ga vidjeli, bježali bismo smo u zaklon.

Čini mi se da bi se taj strah mogao opisati riječima: što će nam se dogoditi, ako ne znadnemo u školi, a vidio nas je ispred kuća da se igramo!

Izvor straha nisu bili samo predstavnici vlasti, nego su se naši ljudi i međusobno zastrašivali; naprosto vladala je takva klima, takovo ozračje, gdje svatko svakoga pomalo ugrožava. “Kamenice” su “frcale” između dječaka dvaju sela, između dječaka dvaju zaselaka istog sela te između dječaka istog zaseoka.

Često se čulo: “Ne kreći mi dite…” Tu su naviku stjecali od momaka iz različitih sela koji su se nadmetali u tuči.

Prednjačili su Kongorani. O Božiću, na dernecima, kad se momci u povećem broju skupljaju na manjem prostoru, obično uz piće, zametnu kavgu i počnu pljuštati šamari; nerijetko su se i noževi potezali, dolazilo je do lakših, ali i težih tjelesnih ozljeda. Jednom, zimi ispred naše kuće nastao je pravi metež, strka i vika. Moji su utrnuli “sviću” da se na taj način ograde od mogućega zla, kadli u jednom trenu kroz vrata uskoči jedan momak i zaviče: ” Bižanova majka ne plakala…”, na što ukućani u jedan glas

odgovoriše: “Tako je.”

U zimskim večerima raspredale su se priče o zmijama, opasnim psima, vukovima i njihovu zavijanju u mećavi.

Naročito me se dojmila priča o nekoj čobanici koja se “zakocenila” kad joj je vuk trgao ovcu. Ni “zuc” da izusti. Vele: “Vuk je obzinujo.” Jedne zime imali smo priliku vidjeti tu zvijer kako polako trči niz podvornice; kao da je sada vidim: mršava, siva i izgladnjela životinja, slika i prilika domaćeg psa, nikakva naročita prijetnja. Skoro da smo bili razočarani; to smo i priopćili odraslima. Ali, veli Ćaće Šumanović: “Šta vi, dico, znate, vuk je uvik vuk, a velju vam vaki je najgori, jerbo je gladan!” Pa, Bože, svega smo se bojali.

Jednoga ljetnog dana nađosmo se Mijo Jokića i ja nadomak Romića kuća, kod nekakve zidine. Ugledavši nekakav teretni kamion, nismo se sklonili na rub puta, nego uskočismo u samu zidinu.

Prvi put vidimo takvu grdosiju za koju smo, u prvi tren, pomislili da sama “leti”. Kad prođe, Mijo reče: “Subotu mu njegovu…”

Napokon, plašili su nas i onima, od kojih bismo najmanje trebali očekivati bilo kakvu opasnost. Igramo se tako nas dvoje-troje djece pred kućom, kad odjednom nekakav piskavi glas odrasla ženskog čeljadeta propara zrak: “Dico, đavo vas odnijo, evo iđe pratar, sad će vam iščupat jezik zato što đavlekate, čudo psujete i malo slušate.” Pogledamo – stvarno čovjek u smeđem habitu na udaljenosti od stotinjak metara – a mi klis iza kuće! Kad fratar zamaknu, mi se vratismo igri.

Uz svijest o mogućem vađenju jezika, unaprijed obuzet strahom, stižem pred crkvu, ulazim, ali stalno mislim: rekli su da psujem, Bogu to sigurno nije drago, fratru također, slijedit će kazna.

Istina, ne znam kakva kazna, možda pakao, ali ne odmah, što ja znam?! Šaram po crkvi očima, vidim Isusa na križu, sliku Srca Isusova, svece. Kad, odjednom mi padne pogled na crnoga đavla; imaš što vidjeti: rogovi, neka skroz gadna zvijer s dugačkim repom, zašiljenim u obliku strjelice. Gotovo da obnevidim; čini mi se da ta slika zamagljuje sve ostale slike, da je jača od Isusove slike i svih svetaca zajedno!

Uplašio sam se, kao da se radi o neposrednoj pogibelji. Strah se smanjio tek kad sam izašao iz crkve i bacio pogled vprema Džaferovcu i Beglucima. Pri povratku kući podijelio sam doživljeni strah s Mijom i Trpom; kažu da se i oni boje te slike – kao da se radi o živome đavlu.

Na kraju, možda će netko, na osnovi opisa ovoga poratnog vremena, pomisliti da smo stalno živjeli u strahu. Ne. Jednostavno mislim da djeca sve dojmove pojačano doživljavaju. A I stalna priča o opasnostima, koje prijete od zmija, pasa, vukova, vukodlaka, mrtvaca, već spomenutih živih, imala je svoju drugu stranu; postepeno je izgonila strah iz nas, smještala ga pored nas i s vremenom ga pretvarala u oprez koji na neki način štiti čovjeka. Rekli su nam, na primjer: ” Ako vas napadne pas, ne bižite, zastanite, ustobočite se, čak sidnite.” Primijenio sam savjet više  puta na Mandušama i uspjelo je. Strah od vukodlaka nadjačan je skupnim spavanjem u jednoj sobi, u jednom krevetu, molitvom, razgovorom, smijehom. Strah od učitelja “kopnio” je s dobro  naučenom lekcijom itd.

(nastavlja se)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.