U trenutku kada goloruki ljudi, svjesni snage koja im dolazi ususret, ipak ostaju stajati – ne zato što su jači, nego zato što vjeruju.
Svaka figura nosi istu misao: da postoji nešto veće od straha. U toj sabijenosti nema panike, nego odlučnost. Oni ne bježe, ne rasipaju se – stoje. Upravo to stajanje postaje čin otpora.
Nasuprot njima, masa sile -hladna i teška.
Otvor u središtu kompozicije nije praznina – to je pogled. Kroz njega se ne vidi samo krajolik, nego ideja domovine kakvu su nosili u sebi. To je prostor nade i prostor budućnosti.
Spomenik tako govori o unutarnjoj snazi koja se ne može izmjeriti. O trenutku kada obični ljudi postaju nositelji povijesti. U njihovom stavu, u toj tihoj, nepokolebljivoj prisutnosti, sadržana je cijela priča: da hrabrost ne dolazi iz moći, nego iz zajedništva, i da se domovina najprije rađa u srcu – prije nego što bude izborena u stvarnosti.
Izvor: Šujica – Šuica/ fb
