MANDOSELJSKA PREZIMENA: Vukadin

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Prezime Vukadin ima 798 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 783. hrvatsko prezime.        

Najviše ih je: u Zagrebu (64 obitelji, 201 duša), Đakovu (17, 66), Piškorevcima pokraj Đakova (11, 45), Splitu (14, 41), Vrbniku pokraj Knina (16, 31), Ugljanima pokraj Trilja (3, 27), Sesvetama (7, 24), Okrugu Gornjem pokraj Trogira (5, 24), Dugom Selu (4, 16), Solinu (4, 15). 

Prezime je istovjetno s imenom Vukadin, koje i kao ime i kao prezime ima osnovu vuk, naziv divlje zvijeri iz porodice pasa (Canis lupus). Inače vuk je jedna od najplodnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, navlastito u stočarskog stanovništva dinarskog područja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, ali i u svih južnoslavenskih naroda.       

Ime Vuk i njegove izvedenice bili su i uobičajeni i česti i u Hrvata sve do Tridentskog sabora (1545-1563), kad se Katolička crkva opredijelila za biblijska i svetačka imena, što je svećenstvo u Hrvatskoj provodilo i dosljedno i sustavno. Upravo stoga od 18. stoljeća ime se Vuk na južnoslavenskim prostorima nepotrebno i nepravedno vezuje za pravoslavlje i srpstvo. Ime  se pak nadijevalo iz profilaktičnih razloga, jer se vjerovalo da će dijete biti zdravo, otporno i snažno kao vuk te zaštićeno od magijskih i mističnih sila, napose od raznih uroka.        

Jedan od starijh spomena tog imena je iz 11. stoljeća, kada je u Hrvatskoj djelovao svećenik Vuk (Ulfus, Vlcus). Prema Splićaninu Tomi Arciđakonu riječ je o predstavniku protureformne struje u Hrvatskoj što se protivila zaključcima Lateranskog koncila (1059) i pokrajinskog Splitskog sabora (1060), posebice zabrani bogosluženja na hrvatskom jeziku, zbog čega neki Vuku pripisuju težnju za odcjepljenjem hrvatske od dalmatinske (latinske) crkve. Rim je osudio reformni pokret svećenika Vuka i samozvanog biskupa Cededa, uskratio im svećeničke povlastice, pa ih je čak i utamničio, a nakon čega je Vuk i prognan iz Hrvatske.        

Imenica vuk slično glasi u mnogim jezicima, u kojima je istodobno Vuk i osobno ime: u praslavenskom i staroslavenskom v6lk6, u češkom je vlk, u ruskom i slovenskom je volk, u poljskom wilk. U hrvatskom „u“  u imenici vuk nastalo je od sonantnog „l“, što potvrdjuju i neka današnja hrvatska prezimena: Vlk (Slavonski Brod, Zagreb), Vlček (Garešnica, Rijeka, zapadna i istočna Slavonija).       

U nekim riječima s osnovom vuk ispalo početno „v“, pa su nastala i prezimena kao što su: Ujević, Ukas, Ukić, Ukanović, Ukota, Ukošić, Ukusović, Ukušić itd; slično se dogodilo i s nazivom planine Učke (Istra).       

U baltoslavenskim i germanskim jezicima imenica vuk glasi: litavski vilkas, lotiški vilks, pragermanski wulfaz, staropruski wilkis, novonjemački Wolf, engleski woolf, švedski varg itd.       

Zanimljiv je ilirski odnosno albanski ulk, od čega je izveden naziv grada na Crnogorskom primorju Ulcinja (Ulcinium-L6cinj-Ocinj-Vucinje-Ulcinj).

Od grčkog lykos jezikoslovci izvode naziv hrvatske pokrajine Like. Dakako imenica vuk slično glasi i u romanskim jezicima: latinski lupus, starofrancuski leu, novofrancuski loup itd.        

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Vukadinić, Vukadinov, Vukadinović. Vuka; Vukac, Vukić, Vukin, Vukina, Vuko itd.        

Vukadini su različita krvnog podrijetla, a ima ih katoličke i pravoslavne vjere.       

Spadaju među hrvatske rodove kojih se broj u posljednjih šezdesetak godina gotovo utrostručio: od tri stotine u popisu iz 1948. godine do osam stotina duša u popisu iz 2001. godine. Dio zasluga za to pripada i preseljenjima bosanskohercegovačkih Vukadina (Tomislavgrad, Livno, Uskoplje, Derventa) u Hrvatsku (Zagreb, Đakovo).        

Starina dijela roda Vukadin je Seonica na Duvanjskom polju. Spominju se 22. srpnja 1735. godine, kad je u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković odsjeo u kući vjernika Petra Vukadinovića (duži oblik prezimena) u Seonici pokraj Tomislavgrada.[117]        

Vukadinovići su u popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/1742. godine zabilježeni s tri oblika prezimena:

         – u Delbašinu Selu pokraj Banja Luke osmočlana obitelj Lovre Vukadina;  – u Šakavcima pokraj Travnika petočlana obitelj Nikole Vukadinića;

         – u Omolju, (popisivač mu je „pripojio“ i Vukadinovića starinu, susjedno Seonicu), pet Vukadinovića obitelji sa 68 duša: već znanog Petra i Mate prvog  s po sedam, Mate drugog s 12,  Mate trećeg s 22 i Ivanova obitelj s 20 duša; 

         – u Brišniku, također na duvanjskom području, tada je prebivalo 24-člano kućanstvo Šimuna Vukadinovića;

         – u Vedašić-Oplećanima, duvanjskim selima spojenih naziva, devetočlana obitelj Stipana Vukadinovića; 

         – u Rakitnu pokraj Posušja (tada  stara župa Duvno) 11-člana obitelj Mate Vukadinovića;

         – u Viru pokraj Posušja 11 duša imala je i obitelj Ivana Vukadinovića;

         – u Guber-Žabljaku,  dvama livanjskim selima spojenih naziva, stalno je prebivalište sedmočlane obitelji Stipana Vukadinovića;

         – u Pričanima pokraj Banja Luke petočlana obitelj Ivana Vukadinovića.[118]     

Dakle četrdesetih godina 18. stoljeća u osam naselja u Bosni i Hercegovini zabilježeno je 13 obitelji i 148 duša s prezimenima Vukadin, Vukadinić i Vukadinović, a pripadali su najbrojnijim rodovima u Bosni i Hercegovini .        

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vukadinovići su raspoređeni ovako: u Seonici pet obitelji s 45 duša; Jurina s 11, Matina s osam, Mijina s 15, Petrova sa šest i Petra drugog s pet duša; u Borčanima  devetočlano kućanstvo Lovre Vukadinovića;  u Letki dom je 11-člane obitelji Stipana Vukadinovića; u Biloj pokraj Livna prebivala je 17-člana obitelj Tome Vukadinovića.[119]        

I godine 1768. Vukadinovići su nastanjeni u osam naselja s 13 obitelji i 107 duša i tada su  spadali među najbrojnije rodove u Bosni i Hercegovini.        

Danas pripadnici tog roda s kraćim oblikom prezimena Vukadin žive na svojoj starini na Duvanjskom polju: u Seonici (10 obitelji, 53 duše), Omolju (6, 27),  Mandinu Selu (13, ?), Tomislavgradu (3, 15) i Šujici (1, 7).        

Od Vukadina nastala su i dva nova duvanjska roda: Romići i Pokrajčići.

Što se pak tiče Imotske krajine Vukadinovići se:

         – godine 1753. prvi put javljaju u ispravama u Vinjanima;

         – 16. kolovoza godine 1781. u matici župe Vinjani je upisano krštenje Ante sina Mije Radatinovića (danas Radat) alias Vukadinovića;

         – godine 1844. u matici umrlih zabilježena je smrt Mate Vukadinovića Radata.[120]

V. Vrčić navodi i predaju da se Vukadinovića udovica iz Duvna, ostavši s dva sina, preudala za Vinjančanina s prezimenom Radat. Njezini su sinovi  izvjesno vrijeme uz Vukadinović upisivali i očuhovo prezime Radat. Dakle Vukadinovići u Vinjanima su na starom Radatovom  imetku.        

Vinjanski Vukadinovići nisu poput većine svojih suplemenika „skraćivali“ prezime u Vukadin, pa ih je popis iz 2001. godine u Imotskoj krajini zabilježio s prezimenom Vukadinović: u Vinjanima Donjim (šest obitelji, 16 duša) i u Glavini Donjoj (1, 2).        

Vukadinovićima su Biorine u Imotskoj krajini  poslužile kao usputna postaja u seobi prema zapadu. Naime u Stanju duša župe Ugljane 1761. godine, kojoj su tada pripadale i Biorine, u tom najzapadnijem mjestu Imotske krajine prebivalište imala je i jedna obitelj s prezimenom Vukadinović.[121]       

Prema popisu iz 2001. godine u Biorinama nema Vukadina, ali ih ima u Biorinama susjednim Ugljanima, najistočnijem selu Cetinske krajine, danas prostor grada Trilja, u kojima žive tri obitelji i 27 duša s prezimenom Vukadin.        

Istih su korijena i Vukadini livanjskog područja, koji su u svoja današnja prebivališta (Srđeviće, Podgradinu, Gornje Držanlije) doselili oko 1815. godine iz Duvna, a u Gornji Žabljak i Grboreze su stigli iz Srđevića.

U Uzdol, župa Rama, oko 1870. godine Vukadini doseljavaju također iz Duvna.[122]        

Dio Vukadina, koji će kasnije promijeniti prezime u Romić, doseljavaju između 1756. i 1762. godine na kuprešku visoravan, u selo Bili Potok (danas zaselak Zlosela). U maticama župe Uskoplje, kojoj je tada pripadao i Kupres, upisano je 15. kolovoza 1762. godine pod brojem 35 da je fra Martin Jakić “de Kottor” (iz Kotor Varoši) krstio Magdalenu kći Ivana Vukadinovića “de Cupris” (iz Kupresa) i žene mu Cvite rođene Bašić iz Ugljana u Cetinskoj krajini.[123]        

U razdoblju od 1760. do 1815. godine Vukadini postaju stanovnicima čak šest mjesta na derventskom području: u Žeravac je 1766. godine doselio Ivan Vukadin “od Duvna”; u isto je selo 1783. godine stigao Petar Vukadin sa suprugom Jurkom rođenom Šutić  “iz Roškog Polja pokraj Duvna”; godine 1812. doselila je Ruža Vukadin “od Duvna”;  u Foču pokraj Dervente je 1814. godine došao Jakov Vukadinović rečeni Lendić “iz Imotske krajine”.[124]       

O Vukadinima iz sjeverne Bosne zanimljivu je priču zabilježio fra Bono Benić, ljetopisac franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutisci: “1752. godine poturči se na nesrićno na svrsi aprila, po prilici, fra Jozo Vukadin s Velike rodom. Ovi novi Turčin učini sebi nadit’ ime Alija, ter bi ga zvali Del Alija… Del Alija, kad se nješto osvisti (aman bijaše opčinjen od bula) onda uteče priko Save, hvala Gospodinu Bogu.“[125]        

Prema popisu iz 2001. godine u Dalmaciji živi 65 obitelji i 206 duša s prezimenom Vukadin, što je četvrtina svih Vukadina u  Hrvatskoj.       

Ovom prigodom navodimo maselja s 10 i više stanovnika s tim prezimenom: u Splitu (14 obitelji, 41 duša), Ugljanima pokraj Trilja (3, 27),  Okrugu Gornjem (5, 24),  Kaštelima 4, 21), Solinu (4, 15), Rogoznici (2, 10).        

Izdvajamo posebno Vukadine iz Kninske krajine, koji su pravoslavne vjere i nisu krvno vezani za ostale svoje prezimenjake iz Dalmacije, koji su pretežito duvanjskih i livanjskih korijena ili su  doseljenici novijeg doba.        

Matica dijela pravoslavnih Vukadina je Vrbnik pokraj Knina, u kojem se 1796. godine spominje Simo Vukadinović, prokurator mjesne crkve Svetog Nikole. Istih su korijena Vukadini u Kninu i Kninskom Polju, te u Žagroviću i Vaćanima pokraj Skradina.

Prema popisu iz 2001. godine Vukadini žive: u Vrbniku (16 obitelji, 31 duša; ali i jedna dvočlana obitelj s dužim oblikom prezimena Vukadinović), Kninu (4, 8), Kninskom Polju (1, 1), dok u Vaćanima pokraj Skradina živi samac s prezimenom Vukadinović.        

Vukadini đakovačkog područja također su pretežito  duvanjskih korijena, bez obzira jesu li doselili s Duvanjskog polja ili su pak stigli iz nekog od njihovih prebivališta u sjevernoj Bosni.        

U 12 naselja Osječko-baranjske županije popis iz 2001. godine zabilježio je 49 Vukadinovih obitelji sa 155 duša. Najviše ih je: u Đakovu (17 obitelji, 66 duša), Piškorevcima pokraj Đakova (11, 45), Viškovcima (3, 13), Petrijevcima (2, 9) itd.        

U  Lazu pokraj Vukovara godine 1736. zabilježene su dvije obitelji: Jačimova i Tomina, a u Tordincima pokraj Vukovara obitelj Matijaša Vukadina.[126]        

U sedam naselja Vukovarsko-srijemske županije popis iz 2001. godine zatekao Vukadine s 10 obitelji i 31 dušom, a najviše ih je: u Komletincima (3, 13), Marincima (1, 6), Županji (2, 4) itd.       

Ipak i Vukadina je najviše na zagrebačkom području: u 17 mjesta tog kraja popis iz 2001. godine zabilježio je 196 obitelji s 311 duša. Ponajviše je riječ o doseljenicima s duvanjsko-livanjskog područja i Uskoplja (Gornji Vakuf).       

Ovom prigodom izdvajamo naselja s 10 i više Vukadina: u Dugom Selu (četiri obitelji, 16 duša), Kozinščaku (3, 12), Sesvetama (7, 24), Zagrebu (164, 201).       

Spominjemo još i dvije manje skupine Vukadina: sisačku (šest mjesta, osam obitelji, 32 duše) i primorsko-istarsku (4, 7, 16), a najviše ih je: u Repušnici (dvije obitelji, devet duša), Sisku (2, 5); Rijeci (3, 6), Buzdohanju i Poreču po (1, 4) itd.

 Ante Ivanković