KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI: Vožnja autobusom i dječja omerta

KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI: Vožnja autobusom i dječja omerta

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Kad ti je škola daleko onda je svako prijevozno sredstvo dobro došlo. Mogu to bit konjska kola, mogu i volovska, a ako ti stariji brat ima bicikl i to je dobro došlo, pod uvjetom da on može vozit bicikl dok ti sjediš na okviru i hvataš ravnotežu nad poljskim rupama.

Budući smo mi u to vrijeme doživjeli pravi pomak u industrijalizaciji, napredtku narodne vlasti i sveopćem blagostanju koje nam je podario najveći sin naših naroda i narodnsoti, sjeme mu bilo prokleto, i u našu općinu je sedamdesetih godina stigao autobus. Par godina nakon što je u selim prosvitlila struja, zažarile se žarulje i nakon što je Napredak otvorio svoju malu trgovinu, ispred Grgine trgovine, tako smo je mi zvali, iako Grgo nije s njom imao ništa osim prodavačkog statusa, ispod nje je napravljeno stajalište za autobuse, zvali su ga autobusna stanica jer su nas tako učili učitelji.

Autobusna stanica je zvučalo nekako pismenije i svjetskije od seljačkog stajališta. Stajališta su bila u crkvi, na križnom putu, a komunistički izraz za stajalište je bila stanica, za autobus tako i tako.

Dakle, odmah ispred Grginih vrata, tik do stalaka za bombone, je bilo autobusno stajalište zvano autobusna stanica. Prava pravcata stanica, s pločom na kojoj je bio ucrtan atuobus i vremenom u kojem je autobus trebao stizati kako bi pokupio nas đake na putu prema otkrivanju spoznaja o svijetu i našoj zabačenosti u taj svijet.

Autobus je na sebi nosio veliki natpis koji je nama odavao brutalnu istinu da smo mi bli drugorazredna općina jer je i autobus nosio ime grada u kojem je bila smještena vlast, a u našem gradu vlast nije mogla naći svoje korjene.

Bili su to veliki autobusi, izvana malo olupani, kao da su bili iz kontigenta za nadoknadu štete koju su Nijemci načinili Jugoslaviji, možda su bili i oni socijalistički po kojima je udarao čekić radnika udarnika i u kojega je utkana rijeka znoja radničke klase. U svakom slučaju autobus je izgledao kao oveća baraka natandrljena na kotače s izlizanim gumama. Veliki prozori su dijelom bili zamračeni seoskim blatom, dijelom obrisani rukom šofera Ivana, a djelomično su rupe na njima zamjenjivale tada još nepoznatu i nepotrebnu klimu.

U našem kraju je bura odrasla i skućila se kao da je to najljepši kraj za pravu buru. I kad sunce grije ono grije samo zato da bi ugrijalo buru, da se ona jadnica ne smrzne. Bura je kod nas kao neki čovjek, najintimnija žena ili prijateljica. Kad nema bure nema ni života, kad bura ne miluje ili ne trga onda smo sami, fali nam ono od čega smo orumenili. Zato su prozori na autobusu bili djelomično spušteni ili razbijeni kako bismo mi djeca preživjeli šok otuđivanja.

Naši vladari su znali da seoskoj djeci moraju pružiti najveći užitak i mogućnost održavanja identiteta, a bura nas je podsjećala tko smo i odakle smo. Kad bi ušli u školu u kojoj nije bilo propuha mi bismo se smrzuli od straha jer smo imali dojam da to nije naš normalni svijet. Partija je mislila na sve pa nam je zato poslala autobuse koji su bili prikladni u očuvanju intimnog osjećaja da smo ipak tu gdje smo rođeni.

Sicevi, tako smo mi zvali sjedišta, su bili neka vrsta romantičnih bukvara na kojima se odmah vidjelo tko je tko, tko zna ili ne zna pravopis, jer su mnoge ljubavne poruke bile ispisivane velikim slovima s pogrješkama. Velika slova su djeci davalo prigodu da svoje nepoznavanje pisanja malim i velikim slovom ukukulje u teoriju o velikoj ljubavi prema nekom slovu. Oni hrabriji bi u srce ucrtavali i strijelice, lomljive munje i raznorazne pokušaje ovjekovječivanja svojih snova u tom kratkom prolasku od jednog sela do drugog.

Sicevi su bili od prave udobne šperploče na kojoj se crtalo samo najoštrijom čakijom, tako se zvao preklopni nožić koji smo dobili za krizmu ili ga ukrali didu kad bi on potegao malo više rakije i zaboravio nakon slanine strpat i nož u džep.

Autobus je dolazio uvijek kasnije nego je bilo najavljeno, taman negdje oko početka prvog školskog sata. Naše selo je bilo drugo od sela u kojem je bila osnovna škola, a između nas i škole je bilo još jedno s isto toliko djece koja su čekala.

Seoski makadamski put je bio izrupan još od prolaska njemačkih i ustaških tenkova, nova vlast je to nekako bila zakrpala, ali su cestari i poljari bili više politički nego manualni radnici, pa se jedna rupa zakrpavala od štafete do štafete. To je cestarima davalo ogromnu prednost u osluškivanju naroda, a narod je imao dojam da se nešto popravlja u onoj državi koja je bila njihova, ali smo trebali dobit dojam da je naša.

Kad bi u daljini primjetili autobusov oblak seoske prašine, kako se uzdiše do nebesa kao nagovjestitelj doalska, djeca bi se počela naguravat. Znali smo koliko puta će se prašina spustit na zemlju i autobus će biti na našem stajalištu.

Samo dva puta. Prvi put u Srđanima kako bi u autobus ušla naša učiteljica biologije, a drugi put ispod početka našeg sela kako bi u njega ušla djeca s početka sela. Naše stajalište, kod Grge, je bilo točno u sredini, pa su sva seoska djeca bila u komadu na jednom mjestu, spremna nahrupiti na najbolja sjedišta.

Bila je to borba za svaki centimetar, nekada opasna za bate, koje bi se u gužvi potrgale, ali još opasnija za tkane torbe koej smo zvali zobnice jer su bile intelektualni izražaj naših majki koje su konjsku zobnicu pretvorlile u najukrašenije tkanine i tako od narodnog rekvizita napravile manje ili više lijepu torbu za bilježnice, knjige i komad kruha.

Zobnice su bile ukrašene različito za muške i ženske. Svaka mater je okitila dječju zobnicu s nekoliko šišaka, ali su muški to odmah trgali jer je bila sramota ko muško imat ženskastu zobnicu. Curice su svoje šiškice ndograđivale i stalno češljale pa bi nastala vrsika kad bi u gužvi neka šiška završila u rupi na cesti, samo zato jer su se brutalni dečkići naguravali u prvi red i curice potiskivali, osim ako se radilo o onoj s prvim početnim slovom urezanim u tvrdu šperploču.

Dodatni problem je djeci stvarao socijalistički monetarni sustav koji je predvidio postojanje autobusa i besplatnu vožnju, ali ne vožnju koja bi bila za džaba. Za one koji nisu vični turcizmima hrvatskog jezika važno je napomenuti da je razlika između besplatno i džaba. Besplatno je kad ne plaćaš, a džaba je kad si stvarno dobio na dar. Vlast je dakle nudila besplatne autobuse, dakle bez pare i dinara, ali nije davala ništa džaba. Džaba je i kad nema koristi od onoga što se kaže jer odlučuje ono kako se radi. Zato je bilo džaba govoriti o besplatnoj vožnji. Neki su išli u školu besplatno, a nekima je džaba što su išli.

Naš šofer Ivan je bio stari lisac svojeg zanata. On je oguglao u svojem poslu, a neki kažu i da je i google dobio ime po toj vrsti ljudi. To su oni koji sve znaju, sve čuju i sve kažu samo onome tko za to ima dopuštenje. Ti oguglani šoferi i kondukteri, kod nas on nije bio potreban, su sve znali, svakome se smiješili, svakome rekli što pita, ali nikome ono što je bitno. Oni su oguglali u sustavu i znali su ga koristiti bolje neg današnji političari koriste suvremena sredstva komuniciranja.

Ivan je bio sveopći drmator našim prijevoznim sudbinama. Ako bi on nekog propustio, taj je mogao ući, ako bi on nekome rekao da ne može, taj je morao pješice priko polja.

No, Ivan je imao svoje zakone, a jedan od njih je povećavao stres među gomilom školaraca i školarki.

Ivanov zakon je bio da u autobus ne može nitko tko ne plati, al ne u parama, to nije bilo predviđeno, nego u naturi.

Nemojte sada pomisliti da je Ivan bio perverznjak ili pedofil, iako je volio Titu, ipak je bio čovik katolik, nije išao u crkvu i nije se molio Bogu, al smo znali da je naš. Ne, Ivan je naplaćivao u naturi koja je bila brojiva i očita, a naturu su proizvodile ne ruke radnika nego kokošje guzice ili krmska stegna.

Uobičajena tarifa za jednotjedni prijevoz od našeg sela do škole je bilo jedno jaje po glavi učenika. Neki učenici su Ivanu pomagali oko autobusa pa bi oni ulazili i besplatno i džaba, ali tko nije imao jake ruke i bio nešto sićušniji, taj je morao u jednoj ruci imat jaje.

Čim bi autobus po drugi put podigao prašinu, djeca bi se počela naguravati, a vještina očuvanja platnog kokošijeg sredstva i čičkica na torbi je bila odlučujuća. Ako nestane šiška bit će zobnica ružna, a ako popusti dlan moglo bi bit nevolje s Ivanom jer će njegova žena, pramenuša, na drugarskoj imati manji utržak.

Iako je Ivan znao za sve nevolje, ipak je on održavao tu malu nijansu tržišne ekonomije u socijalističkom raju. Djeca donesu jaje, strpaju ga u pokrivenu košaru ispod prvog sica, on jaja preda svojoj pramenuši, ona ih proda gradskim drugaricama po cijeni ispod pijačne i svi zadovoljni.

No, za djecu je to bilo izrazito zahtjevno. Em su morala sama po pojati tražit kokošija gnijezda, em su mater morala nagovorit da je zrdavije za jedno jaje putovat autobusom nego u batama preko polja, em su to jadno jaje morala sačuvat do ulaska u autobus i onda, ono što je bilo najteže, sagnuti se i stavit jaje u košaru da se ne razbije. Šofer Ivan je pomno pratio tko stavlja, a tko se samo pravi da stavlja u košaru. Ako bi netko pokušao prijevaru imao je zabranu ulaska u autobus do štafete ili dana republike. Tužbe nisu bile moguće jer je važilo pravilo da je Ivan uvijek u pravu.

Posebne tragedije s jajima su se događale često. Znalo se dogoditi da u gužvi ispadne jaje, to je bila tragedija i nevolja izmišljanja isprike zbog kašnjenja na prvi sat. U tom slučaju se moralo preko polja trčeći. Ivana nije smetalo što je padala kiša i puhala bura. Nije Ivan kriv što nisi pazio na jaje, budalo.

Gore od padanja jaja u blato i razbijanja, se događalo ako bi te netko u poziciji polaganja jaja u košaru naguzio kolinom tako da odletiš i pukneš glavom od noge sica ili ako se rukom osloniš na Ivanovu košaru s jajima.

Tada su sva djeca bila žrtva Ivanovih psovki i prokletstava. Ivan je znao da ne smije pramenuši na oči bez jaja, a osim toga moglo bi se počet pričat da on naplaćuje prijevoz. No, ovaj drugi slučaj nije za Ivana bio toliko opasan jer je kontrolor bio neki njegov pajdaš, kažu lokalni partijaš, pa bi njih dvojica jednostavno podijelili jaja i ono što se nakupilo.

Mi djeca to nebismo ispričali ni za živu glavu. Za nas djecu je važilo pravilo omerte. Tko samo pisne o jajima i plaćanju u naturi ići će do kraja školovanja preko polja pješice.

Zato sam i ja šutio do dana današnjeg.

Ivan je pokojni, autobuse Livnobusa je kupio moj prijatelj koji ima jaja i pršuta i za dicu, a ova priča je samo malim dijelom uljepšana kako bi nam uljepšala današnju stvarnost i ukazala na muke kroz koje smo prolazili na putu prema spoznaji.

Tekst: Vinko Vukadin