KRATKA CRTICA IZ POVIJESTI:”Evo, ove Božje hrane neće nam nikada nestati”

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Sudski činovnik u Austro-ugarskoj monarhiji Martin Đurđević u svojim “Memoarima sa Balkana”, pretiskanim 2000. godine u Stocu, donosi ovu zgodu.

U vrijeme tursko-austrougarskoga rata (1875-78) na sugestiju otomanskoga sultanata, koji je stao kršćanskoj raji obećavati brda i doline, “blagostanje i reforme” (str. 83) samo da ne ide u borbu za svoja prava i slobode, zapadni su se konzuli kao sultanovi glasnogovornici javili te pošli na pregovore s vođama jugoistočne Hercegovine. Dođu tako konzuli međunarodne zajednice određenoga dana na hercegovačko-dalmatinsku granicu između Dubravice i Bijeloga Vira (str. 10). Taj se dijalog odvijao ovako.

“Vaš ustanak i postupak nije opravdan”, rekoše konzuli.

“Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak…”, odgovoriše vođe.

“Ali je u sultana silna snaga i vojska, pa će vas sviju smrviti”, dočekaše konzuli.

“Mrvi nas i tare već od 500 godina, pa evo nas još ima živih, da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu” – repliciraše vođe.

“Kad to malo hljeba, što imadete u torbi, pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi”, zaprijetiše sankcijama konzuli.

Mijo Ljuban iz Sjekosa pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka i proždrije na očigled sviju, te reče:

“Evo, ove Božje hrane neće nam nikada nestati”.

Kažu, da je engleski konzul Holmes zaplakao, kad je vidio taj prizor (str. 84).
Kad je ovaj odlomak pročitan suvremenom engleskom “konzulu na Balkanu” lordu David Owenu, on se samo osmjehnuo (str. 8). To je ujedno razlika u ondašnjem i sadašnjem međunarodnom političaru, koji je i onda i sada branio samo jednu stranu, a naša je situacija i onda i sada gotovo identična. Ali nećemo mi ovu zemlju jesti, kao legendarni Mijo iz Bajovaca. A hoćemo je, po Božjem određenju, obrađivati, po njoj saditi, natapati je, Božji blagoslov na nju zazivati, jer taj narod može živjeti u svojoj zemlji od roda svoje zemlje i od rada svojih ruku. Kad prestane rat, nastupa red i rad! Mi u ovoj zemlji, uređenoj po Božjim zapovijedima i ljudskim zakonima ljubavi prema začetu i rođenu životu, zakonu obiteljske snage i sloge, vanjskoga uređenja i mira, zdravih međunacionalnih odnosa, u zemlji u kojoj neće sedam puta ljudi više ginuti na cestama nego na bojišnicama, želimo čestite i pravedne zakone poštovati, pa će nas onda i drugi poštovati i – bez velika odgađanja priznati, uvažavati i u europske integracije uključiti.

Gospodine Predsjedniče!
Poštovani zastupnici Hrvatskoga Narodnoga Sabora:
Narod vam je dao političko povjerenje, jer ste mu dali konkretno obećanje.
Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikada zaboravit neće!
A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti, pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti!

– Hvala vam na strpljenju!

(iz zaključka pozdravnoga govora biskupa Ratka Perića Hrvatskom narodnom saboru, Mostar, 3. ožujka 2001.)