KAKAV JE ZAPRAVO BIO ŽIVOT GASTARBAJTERA U NJEMAČKOJ

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Današnja priča vodi nas u sjevernu Njemačku, gdje se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća odlazilo trbuhom za kruhom na “bauštelu”.

Tamo se iz Hercegovine zapustio i naš Mate. Otišao je kako bi zaradio barem nešto da podigne kuću, školuje djecu i prehrani obitelj.

Supruga je ostala doma s mališanima. To ga je tješilo jer se susjed Pero zaputio sa ženom, a djeca ostala babi i didi na brizi.

“Nekako je ovo bolje. Mater je mater”, razmišljao je on.

U Njemačkoj ga je dočekao posao na građevini koji je trajao od izlaska do zalaska sunca, od ponedjeljka do nedjelje. “Da je posao lak, k’o da bi mene čekao. Ne bih ja trebao potezati iz Duvna dovde sa svim ovim zemljacima. Našlo bi se i Nijemaca koji bi ga radili”, mislio je. Nije bilo sindikata ili radničkih prava koji bi ograničili radne sate na pristojan broj i koji bi sačuvali kralježnicu i dopustili žuljevima zarasti.

Ujutro su “bauštelce” od “kuće” na posao dovezli u kamionima. Voljeli su ako je predradnik bio Hrvat jer bi im objasnio što treba raditi. A ako nije, samo bi im prstom pokazao. I onda, udri brate cijeli dan, tuklo sunce ili studen stisla.

Spavalo se i, recimo, živjelo u radničkim vagonima, a jedan je služio kao kuhinja. Tu se pravila večera, obično u jednom loncu za sve. Samo se nedjeljom nije radilo. Tada se mogla oprati roba, malo odmoriti i napisati svojima doma pismo.

Žene su kod kuće potpuno preuzele muške poslove: cijelu brigu oko blaga i održavanja polja. Kad bi se skupilo nešto maraka zarađenih u teškom znoju, obično bi počele graditi kuću.

Pomagale su jedna drugoj po onoj “koliko dana si ti meni radila na kući ili polju, isto toliko ja dugujem tebi”.

I tako su tekli dani, tjedni, mjeseci i s nestrpljenjem su se iščekivali blagdani koji su budili nadu da će se obitelj naći na okupu bar na koji dan.

Našem Mati i njegovim kolegama šef je nagovijestio da bi mogli dobiti nekoliko slobodnih dana.

No, kako su se približavali blagdani, tako je rasla neizvjesnost jer su se slobodni dani sve manje spominjali, a duša je već bila tamo gdje su kamen, krš i maslina.

Nekoliko dana prije samog Božića rečeno im je da neće moći dobiti godišnji odmor, uz šturo obrazloženje da je tako “zbog obujma posla”. Skupili su se na Božić opet oko peći i lonca u vagonu. Nije bilo važno što su skuhali za objed kad nisu mogli biti za obiteljskim stolom i jesti kruh pod pekom, kad ne miriše dom i ne čuje se ženin glas i smijeh djece. Ništa od božićne mise, zagrljaja ćaće i matere i rakije s prijateljima.

Poslije ručka teška se tuga spustila među njih. Tišina, nitko ne govori. Odjednom nekome padne na pamet da bi bilo dobro da svatko stavi po sto maraka na stol i krenu pričati priče. Onaj koji ispriča najbolju, može uzeti sav novac.

I tako to krene. Neke su podsjećale na narodne, neke na ljubavne, neke su bile životne… Nije važno, samo da nema te proklete tišine koja razdvaja.

I dođe red na Matu koji je bio posljednji…

“Ovako. Dolazim prugom (autobusom) ispred naše ulice, izlazim iz busa i vučem teški kovčeg. Pa snig, prtina prid kućon. Ćuko me propozno pa laje. Otvaram vrata, a ono did sidi prid ognjišten, puši lulu i gladi brkove. Pokraj njega mačak predi. Baba taman pristavila kiseli kupus i meso. Dica trče prema meni, a žena se ustručava…”

Nije Mate morao duže pričati. Svi su počeli plakati i gurati novac prema njemu. Sve ih je podsjetio na Božić koji ih je čekao, ali nije dočekao.

Izvor: mojahrvatska.vecernji.hr

Foto: Ilustracija