Skače li se s motkom ili motkom? Treba li reći skok motkom ili skok s motkom? Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba razmotriti jezične i stručne razloge te vidjeti dosadašnju uporabu. U Deanovićevu Hrvatsko-francuskom rječniku (Zagreb, 1960.), u Deanović-Jernejevu Hrvatsko-talijanskom rječniku (Zagreb, 1982.) te u Anićevu Rječniku hrvatskog jezika (Zagreb, 1991.) zabilježen je samo skok s motkom, a jednako je tako u Minervinu leksikonu (Zagreb, 1936.) i u Leksikonu Leksikografskog zavoda (Zagreb, 1974.). Sintagmu skok motkom donosi jedino Sportski leksikon (JLZ, Zagreb, 1984., str. 408.). Tko je u pravu?
U hrvatskome standardnom jeziku sredstvo se redovito izražava instrumentalom bez prijedloga a način i društvo instrumentalom pred kojim je prijedlog s (sa). Metemo, primjerice, metlom, učimo s lakoćom a šetamo s prijateljem. Dakako, osnovna pravila ne daju vazda jasna razgraničenja, postoje prijelazni slučajevi kad valja dobro promisliti i razlučiti. „Ako s stoji uz nepromjenljivu riječ ili sintagmu – savjetuje nas Jezični savjetnik (MH, Zagreb, 1971, str. 248-249) – taj prijedlog i u književnom jeziku znači sredstvo, npr. : Zgrabio ga je sa svih pet prsta. Raspolažem samo s nekoliko podataka.“
Gledano logički, pri skoku s motkom i nije riječ o čistom sredstvu kao pri pisanju olovkom ili kopanju motikom. Natjecatelj uzima zalet, s motkom u rukama dotrči do prepreke, odupre se motkom o tlo, izdigne se iznad letve, ispusti motku te se spusti s druge strane prepreke. On zacijelo skače pomoću motke ali ne motkom, kao što starac hoda sa štapom (u ruci), dakle pomoću štapa ali ne štapom!
Dakle, ma koliko u sintagmi skok s motkom bilo sredstva a koliko načina – a logički zacijelo ima i jednoga i drugoga – za pisanje prijedloga s presudna je bila sintaksa. Pritom je, dakako, u korist načina prevagnula i analogija prema drugim vrstama skokova:skok uvis, skok naglavce, skok u vodu. Kako ste skakali? Skakali smo uvis, udalj, naglavce, u vodu, s motkom … Pitanje je za te natjecateljske djelatnosti kako, a ne kamo ili čime.
Takve sam otprilike razloge prije desetak godina iznio glavnomu i odgovornom uredniku Sportskog leksikona. Nisam mu bio uvjerljiv, ni ja ni jednodušno potvrđena jezična praksa u rječnicima i leksikonima. „Neka i u jeziku bude nešto novo“ – presjekao je glavni i (ne)odgovorni urednik – čime je i moja savjetodavna uloga jezična ustuknula pred samoupravnim stvaralaštvom. Hoće li i u slobodnotržišnoj eri biti više mjesta jezičnoj struci i razlogu, hoće li se konačno i hrvatski standardni jezik shvatiti kao „opće dobro“, po kojem se ne može samovoljno vršljati?
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac