Čest sam posjetitelj izložaba što se posljednjih godina priređuju u Muzejskom prostoru u Zagrebu. Prolazeći Praškom ulicom svagda sam se radovao najavi nove izložbe, ali i pomalo srdio kad bih na platnenoj reklami, nategnutoj ponad ulice, nerijetko primjećivao i gramatičke pogreške, najčešće krivu upotrebu posvojnog genitiva. Tako smo uz pravilne naslove (Drevna kineska kultura; Riznica zagrebačke katedrale) imali priliku vidjeti i gramatički nepravilne: Kyoto, cvijet kulture Japana; Zlatno doba Dubrovnika; Srednjovjekovna umjetnost Srba! Kad bismo prva dva pravilna naslova krivo napisali, oni bi glasili: Drevna kultura Kine; Riznica katedrale Zagreba. Kad bismo druga tri naslova pravilno napisali, oni bi glasili: Kyoto, cvijet japanske kulture ; Dubrovačko zlatno doba ; Srpska srednjovjekovna umjetnost.
U veljači 1988. godine posjetih izložbu Svjetski majstori iz riznice Ermitaža od XV. do XVIII. stoljeća. Nekako sam progutao onaj genitiv (sintagma „iz riznice Ermitaža“ trebalo bi da glasi „iz ermitaške riznice“), ali mi za razgledanja izložbe prisjede estetski užitak zbog sve češćih jezičnih pogrešaka na tekstovima ispod slika i crteža. Negdje mi na pola puta prekipje pa kako pri ruci nisam imao nikakva drugog papira osim muzejke ulaznice, na njoj pribilježih neke jezične pogreške i nezgrapnosti.
Ispod poznatoga starozavjetnog motiva piše:“Arkanđeo Rafael i porodica Tobije“. Kad se isprave dvije pogreške i nađe jedna primjerenija riječ, taj bi ikonografski motiv glasio: Arhanđeo Rafael i Tobijina obitelj. Inače je u najnovijem hrvatskom prijevodu Biblije Rafael samo anđeo! I ovdje je, dakle, najčešća pogreška kriva upotreba posvojnoga genitiva pa ćemo najprije navesti te slučajeve. Ispod jedne slike čitamo: „Studija glave mačke“, a trebalo bi pisati: „Studija mačje glave“. Umjesto „Glava Seneke“ treba pisati:“Senekina glava“, umjesto „Glava djevojke“ treba „Djevojačka glava“. Dakle, umjesto posvojnoga jednočlanog genitiva u suvremenome se hrvatskome standardnom jeziku upotrebljava posvojni pridjev ako mu na putu ne stoji tvorbena, značenjska ili sintaktička prepreka.
Inače su u tekstovima ispod izloženih umjetnina ovi genitivi pravilno upotrijebljeni: „Portret starice“,“Studija drveta“. Riječ je o objektnim („portretirati staricu“, „studirati drvo“) a ne o posvojnim genitivima. Sintagma „staričin portret“ bila bi dvoznačna, „drvena studija“ ne bi imala smisla a „studija u drvu“ značila bi nešto drugo.
Gramatički je također pravilno napisano „Silazak sv. Duha“. To je subjektni genitiv, što se vidi iz preoblike:“sv. Duh silazi“. Kad bi to bio i posvojni genitiv, bio bi pravilno upotrijebljen jer je riječ o dvočlanoj genitivnoj sintagmi. No tomu se može prigovoriti nešto drugo. Premda u hrvatskome standardnom jeziku, u redovitoj, stilski neobilježenoj uporabi, pridjev stoji ispred imenice, postoje neke ustaljene sintagme, uglavnom vlastita imena, gdje je pridjev iza imenice: Ljudevit Posavski, Dušan Silni, Ivan Grozni, Šćepan Mali, Sulejman Veličanstveni, Petar Veliki … ; Duh Sveti, Sin Božji, Gospa Snježna, Franjo Asiški, Ivana Arška … ; među njima su i neka zemljopisna imena:Boka kotorska, Rijeka dubrovačka. Takve se sintagme susreću također u crkvenome stilu i nazivlju:kraljevstvo nebesko, vrata paklena, kula bjelokosna. Stoga bi bilo primjerenije da umjesto „Silazak sv. Duha“ piše „Silazak Duha Svetoga“. U tom je smislu posve ispravno napisano ispod jednog izloška: “Velikodušnost Scipiona Afričkoga“, što bi bilo krivo napisati: “Velikodušnost afričkog Scipiona“! Gramatički je pravilno i „Vizija sv. Franje Asiškoga“, ali se u hrvatskome uobičajilo „Viđenje sv. Franje Asiškoga“. Također je dvojbena sintagma „Preobraženje sv. Savla“, i to ne gramatički, već leksički i logički. Dakako, preobražava se, obraća se Savao u Pavla, ali se ne kaže sv. Savao, nego samo Savao, koji nakon preobraženja, bolje rečeno obraćenja, postaje sv. Pavlom. Taj novozavjetni motiv u hrvatskome ikonografskom nazivlju glasi obraćenje sv. Pavla. Riječ preobraženje upotrebljava se za jednu drugu novozavjetnu zgodu – Kristovo preobraženje na gori. Naziv obraćenje odgovara latinizmu konverzija a naziv preobraženje latinizmu transfiguracija. Kršćanska terminologija najstariji je i najpostojaniji segment civilizacijske nadgradnje hrvatskog jezika pa ne bismo smjeli njome amaterski eksperimentirati kao da tek sada nastaje, prema tekstovima na stranim jezicima!
Ispod jednog izloška piše:“Sv. Jerolim“. Premda vlastita osobna imena imaju svoje inačice ( u ovom slučaju Jeronim, Jerolim, Jerko, Jere, Jerkan … ), standardni je lik tog imena Jeronim. Ispod poznate Murillove slike piše:“Dječak s psom“, a trebalo bi pisati „Dječak sa psom“, jer je suglasničk skupina sps teška za izgovor i ne pripada hrvatskoj fonetici.
Napustivši nevoljko Muzejski prostor sa svojom iškrabanom ulaznicom, razmišljao sam kako bi bilo lijepo da se počnemo igrati ne samo Louvrea nego malčice i francuske jezične kulture. Tada nam zacijelo ne bi ovako prisjeo estetski doživljaj velikih majstora iz Ermitaža. Tisuće prolaze Praškom ulicom, tisuće Muzejskim prostorom, a mnogi kupe grafički i likovno lijepo opremljene kataloge važnih izložaba iz spomenutog muzeja. Stoga se valja nadati da će ova uvažena kulturna ustanova pripaziti da nam u priopćavanju estetske obavijesti bude što manje jezičnog šuma u priopćajnom kanalu.
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac