JEZIČNE NEDOUMICE: Prepoznatljivost toponima i njihova sklonidba

objavljeno u: JEZIČNE NEDOUMICE | 0

   Kažu da izvorni govornik ne narušava osnovna gramatička pravila, primjerice slaganje u rodu, broju i padežu. Po toj tvrdnji prosječno obrazovan govornik hrvatskoga standardnog jezika ne bi mogao reći: Bio sam u gradu Zagreb. Gramatičari bi rekli da se on pridržava osnovnog pravila po kome se apozicija slaže u padežu s imenicom koju pobliže određuje.

   Pa ipak ćemo primijetiti da se to pravilo sustavno narušava na radiju, u novinama, u priručnicima, leksikonima i enciklopedijama. Tako smo na Hrvatskom radiju (9. svibnja 1994.) čuli da je humanitarni konvoj zaustavljen „u selu Lipa“, a u Vjesniku smo (6. svibnja 1994., str. 3) čitali da se jedan nagrađeni novinar rodio „u mjestu Piramatovci kod Šibenika“. U leksikonima, enciklopedijama i atlasima veoma su česti takvi slučajevi: „na otoku Borneo“, „na poluotoku Labrador“, „u gradu San Francisko“, „Na rijeci Mississippi“, „na planini Biokovo“, „na otoku Korčula“. Čak sam u Jeziku (prosinac, 1993., str. 64.), časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika, naišao na sintagmu „u gradu Antya“ !

   Je li, dakle, riječ o gubitku jezičnog osjećaja, o kakvu višem razlogu, ili pak napuštamo sklonidbu imenica kao nešto zastarjelo i zapetljano? Neki kažu da se to čini radi „prepoznatljivosti“, to jest kako bi se što lakše prepoznao nominativ nekoga zemljopisnog imena, naročito u leksikonima i enciklopedijama. Da je to veoma dvojbeno i da se obavijest ne može prenositi mimo gramatike nego, gramatikom, pokazat će nam mala analiza sintagme „u mjestu Piramatovci“. Tko nije iz šibenskog kraja a ne baci pogled na zemljovid ili ne zaviri u Akademijin rječnik, taj će pomisliti da se mjesto zove Piramatovka i da je njezin lokativ Piramatovci! Da je ime u istom padežu sa svojom apozicijom, dvojbe ne bi bilo: „u mjestu Piramatovcima“, ili, kad slijedi dopuna, „u Piramatovcima, mjestu kod Šibenika.“ Sad se bez poteškoće može prepoznati množina muškog roda: Piramatovci, Piramatovaca, Piramatovcima

   Mogli bismo se poigrati i drugim dvosmislicama u navedenim primjerima. U sintagmi „na rijeci Mississippi“ nije jasno koji je to Mississippi ili koja je to Mississippi na nekoj rijeci, ili, ako slijedimo jezični osjećaj da su to dvije imenice u lokativu, ispada da je nominativ Mississippa, genitiv Mississippe, dativ Mississippi! Da se vodilo računa o gramatici, dvojbe ne bi bilo. U sintagmi „na rijeci Mississippiju“ lako je prepoznati nominativ Mississippi. Osim toga, u svemu tome postoje još neke nelogičnosti. Kad nema apozicije, u nekim enciklopedijama toponim se redovito sklanja (na Biokovu), a kad je ima, on se ne sklanja (na planini Biokovo)! Zašto je u prvom slučaju nominativ prepoznatljiv, a u drugome nije? K tomu, osobna se imena, za koja bi „zakon prepoznatljivosti“ jednako vrijedio, sklanjaju i s apozicijom i bez nje: Valéry, Valéryja, Valéryju … ; pjesniku Valéryju! Ako je to prepoznatljivo, zašto nije prepoznatljiv nominativ zemljopisnog imena u sintagmi „u gradu Antyji“?! 

   Dakle, bilo da je riječ o osobnome imenu ili o zemljopisnome, ono se vazda slaže sa svojom apozicijom u padežu. Nominativne oblike toponima i osobnih imena daju nam natuknice u rječnicima, leksikonima i enciklopedijama, zatim zemljovidi te atlasni i stručni indeksi. Ako se, u slučaju rjeđih i neobičnijih oblika, katkad treba sačuvati prepoznatljivost, ime u nominativu stavlja se u zagradu. Ako pak treba štedjeti papir, neka se sažme priča a sačuva gramatika, kojom se jedino može jasno prenijeti obavijest.

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac