IZ ĆIPINA ORMARA: Josip – Jozo Vukadin “Joščina”

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Na slici je JOSIP- JOZO VUKADIN ‘JOŠČINA’ (1883. – 1942). On je stric moga oca Slavka i brat moga djeda Ivana. Fotografija je nastala 1937. godine u Zagrebu. Ovo je najstariji (sačuvani) fotografski zapis nekoga od roda Vukadina. Ovaj brkati gospodin završio je šumarsku školu u Sarajevu krajem 19. st. Službovao je na Kupresu i Gornjem Vakufu – Uskoplju. Oženio je 1910. Franjku Ivić – Šarac, iz Mandina Sela. Od istog roda Ivića – Šarac bili su oženjeni još njegova dva brata Mate i Ivan (moj djed). Tri ‘Šarčuše’ za tri brata. Njegov brat Mate (1880. – 1928.) 1909. g. otišao je u Ameriku i vratio se 1920. Rijetki ‘amerikanac’ u to vrijeme iz naših krajeva. Iz djetinjstva se sjećam jednog velikog kofera/sanduka (dugo je stajao u našoj magazi) kojeg je Mate donio iz Amerike. Bio je ukrašen/okovan nekim sjajnim metalnim trakama i imao je tri metalne brave. Do danas imam jedan komad Matina – ‘Maćina’ pribora (ukrasni kamiš od lule) za pušenje. Matina kćerka je Anđa koja se udala u Letku za Radoša. Anđin sin je Ante koji danas u obiteljskoj kući u Tomislavgradu ima trgovinu potrepština za ukop mrtvih, cvjećarnu i pruža uslugu prijevoza  pokojnika.  

Četvorica Joščinove braće ( Pere, Mijo, Mate i Ivan)  umrla su u Madninu Selu i pokopani su na mandoseljskom groblju.  

Vratimo se još malo Joščini – gospodinu sa Franz-josephovskim brcima sa slike. U braku sa svojom Frankom Joščina je rodio 8 djece: pet sinova i tri kćeri. Godine 1934., na nagovor svojih sinova, Jozina obitelj se preselila u Zagreb. Jozo -Joščina je umro u Zagrebu 1942. i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Od njegove djece nitko više nije živ. Svi su oni umrli i pokopani daleko od Džankušića i Mandina Sela. Zanimljiva je sudbina njegove djece. Početkom Drugog svjetskog rata svi oni su bili odrasli i punoljetni ljudi. Kako to biva u nesretnim ratovima tako su se Joščinova djeca rasula na sve strane. Po onoj logici: koja vojska prije u selo ta uzima sebi vojnike.

Najstariji sin Adam radio je u Ministarstvu gospodarstva Vlade Ante Pavelića. Sa dijelom te Vlade izbjegao je 1945. u Argentinu, oženio Talijanku. Nije imao potomstvo. Adam je i umro u Argentini. Sjećam se kako je šesdesetih godina u naše Džankušiće došla jedna ozbiljnija gospođa u dugom krznenom kaputu. Bila je to Talijanka, žena pok. Adama.

Drugog sina Ivana pokupili su partizani. Kraj rata dočekao je kao partizanski pukovnik. Radio je kao pravnik u Ljubljani. Oženio je Slovenku i s njome rodio dvoje djece. Imao sam priliku upoznati ga u vrijeme moga služenja  JNA u Umagu. Sreli smo se nekoliko puta. Samo jedanput došao je u Mandino Selo posjetiti rodni kraj svoga oca. Umro je i sahranjen u Ljubljani.

Sin Ante pristupio je ustaškoj vojnici i poginuo je 1945. na Srijemskom frontu.

Braća Bože  i Matko bili su pripadnici domobranske vojske.

Matko je završio učiteljski studij u Zagrebu. Radio je u Izdavačkoj kući ‘SVJETLOST? u Sarajevu gdje je i umro 2005. godine.

Dvije sestre Anđa i Ivka živjele su u Sarajevu. Anđa je bila udana za bogatog trgovca (Hrvata) iz Ključa. Ivka je bila udana za Srbina, kapetana JNA. Obje su umrle  i pokopane u Sarajevu. Treća sestra Marija umrla je u Zagrebu 1956. godine.

Od te grane Vukadina- Džankušića danas izravnu liniju produžavaju samo dvojica: Aljoša, Ivanov sin u Ljubljani i Josip, Matkov sin u Sarajevu.

Ne ljutite se na duljinu teksta. Htio sam na ovom primjeru pokazati sve rasulo jedne obitelji koju je vihor rata posijao na sve strane. Sličnu sudbinu prošle su mnoge naše hrvatske obitelji.

Na poleđini slike je Jozin – Joščinov potpis – posveta fotografije i pozdrav svojoj braći u Mandinu Selu. U to vrijeme trojica njegove braće živjela su u Džankušićima: Mijo, Pere i Ivan (moj djed).

Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa