Reportaža iz Kongore
Fratar sagradio crkvu, osnovnu školu i vodovod u Kongori
Nekad su župnici – franjevci u Hercegovini imali muškarce za poslugu u župskim domovima. Puk ih je zvao „fratarski momci“ ili „dijaci“. 10. XI. 1974. sretosmo se s jednim starcem u Kongori koji je bio „momak“ kod fra Pave Šimovića, župnika u Kongori od 1922. do 1932. Stupismo s nasmiješenim starcem u razgovor o minulim vremenima i župnicima u Kongori. Iako on već ima 75 godina, redovno dolazi nedjeljom k misi. Na naše pitanje: ima li kakvih ugodnih doživljaja iz svog dijakovanja kod fra Pave Šimovića, on odgovara:
– Fra Pavo je bio silno radin čovjek. Sagradio je sadašnju crkvu u Kongori, napravio vodovod i školu.
Bilo nam nevjerojatno, da bi fratar još i školu pravio, pa smo starca zamolili da nam ispriča, kako je došlo do toga da je fra Pavo napravio školu u kojoj i sada uče djeca. Starac kao da je jedva dočekao naše pitanje i počeo je pričati na dugo i široko:
– Tada smo pripadali Primorskoj banovini. Ban je bio Ivo Tartaglia sa sjedištem u Splitu. Tko je htio školu, a pogotovu materijalnu pomoć za nešto, morao se obratiti banu. Godine 1928. dolazi k fratru glavar iz susjednog sela Borčana i saopćava župniku da je od bana dobio dekret za gradnju škole na Pažinama pod Borčanima. Fra Pavu je to potaklo da ode osobno banu i uvjeri ga, da bi školu trebalo raditi u sredini župe, nedaleko župskog stana. I uspio je. Dobio je dozvolu i data mu je prva pomoć od 85.000 ondašnjih dinara. Ja sam kao dijak odveo konja načelniku Lazi Matkoviću u Duvno da dojaši i označi mjesto na crkvenom zemljištu gdje će biti škola. U župi je tada bilo oko 300 tovarnih konja. Župnik naredi da svaki koji ima konja treba dotjerati po dva tovara drva za krečanu. To je bio početak rada. Ljudi su se rado odazivali na posao. Oduševljenje je bilo golemo…
Starac bi još o tome pričao na dugo i široko, ali se nama žurilo, pa smo ga prekidali.
Doznali smo od njega još i ovo: da je na školi radio Bože Kukić, zvani „Čečić“, građevinar, da je završeno zidanje tek 1933. Međutim, zidine su još dugo tako stršile. Fra Pavo je i premješten, a zidine ostale. Tek u srpnju 1941. školu je stavio pod pokrov Stipan Šiško iz Kazaginca.
Dok smo razgovarali s Antom koji je sigurno u to najbolje upućen, slušala nas starica Anica Bartulić, udova pok. Petra, pa nam reče: „Nije spomenuto, da je u vrijeme, dok se gradila škola, glavar sela Kongore bio moj djever Ivan Bartulić. On je uz fra Pavu najzaslužniji za gradnju škole. Odlazio bi fra Pavi i kasno i rano na dogovor…“ Na naše pitanje, je li još nešto propušteno obzirom na gradnju škole, zgrbljena starica sa štapom u ruci kaže: „Nije rečeno da je fra Pavo blagoslovio temeljni kamen škole. Bilo je i to svečano i lijepo. Stavili su neki napis u bocu od pive i u nju novaca austrijskih i starih jugoslavenskih i uzidali u temelj.“
Ovo potvrdiše i ostali nazočni: Pero Galić, Tomo Tadić, Karlo Galić. Sve su to stariji ljudi koji su svjedoci svemu ovome. Kad smo se, ovako iznenada namjerili na podatak o gradnji škole, bili smo znatiželjni da i dalje pitamo. Doznadosmo i istinu o prvom vodovodu u Kongori.
Vodovod i javnu česmu izgradio župnik
Opet je uzeo riječ fratrov „momak“ Ante Krajina.
– Fra Pavo je radio crkvu uz veliki napor. Najteže je bilo zbog vode. Kad se kopao kamen na Libu, pronađosmo izvor vode. Žene su nagrnule tamo da vodu donose i vrelo je nazvano „Žensko vrilo“. Župniku je sinula misao da se ta voda, jer ima prirodni pad, spusti ka gradilištu crkve i tako je pitanje vode riješeno. Trebalo je rezervoar urediti, a za to se tražilo cementa, i našli smo ga u Duvnu. Međutim, trebalo je nabaviti cijevi i urediti sve po propisu. Fra Pavo odlazi u Beograd i osobno se sretne s kraljem Aleksandrom koji mu je odobrio sumu od 85.000 dinara. Tim novcem je kupio cijevi u Varešu i postavio ih. Eno ih i danas. Česma kod crkve služi čitavom puku i danas i ona je nijemi svjedok fratrove brige za narod.
Tako je završio starac svoje izlaganje.
Neočekivano doznadosmo i ovu stvar koju smo rado pribilježili. Kako je danas nedjelja, opaža se, kako sa svih strana narod žuri prema crkvi. Na đačkoj misi sabralo se dosta učenika i učenica. Oni skladno pjevaju i odgovaraju. Novi župnik je snažna glasa i sve nadjača.
Susret sa školskom mladeži
Nakon mise školska mladež se razmilila pred crkvom. Pristupismo k njima. Vrlo su prijazni, rado razgovaraju i sa strancima. Bilo je velike gužve oko fotografiranja. Svi su htjeli bliže fotografu. Zaželjeli smo voditi razgovor s odraslijima, ali su se uplitali i oni sitniji, praveći se važnima. Moradosmo se ipak povući u dvoranu da nastavimo razgovor s oduševljenim mladićima i djevojkama.
O vjeronauku su govorili s ponosom. Dolaze 100%. Uče svi razredi Bibliju prema „Malom ključu Biblije“. Već neki govore naizust dijelove svetog teksta. Pitamo, zašto dolaze na vjeronauk. Ivanka Džankić odgovara kao iz puške: „Idem na vjeronauk rado da dobro upoznam svoju vjeru i da je mogu proživljavati i braniti.“
Vesna Galić je najbolja učenica u školi i na vjeronauku. Njoj se najdublje usjekla u pamet prva pričest. Najdulje se u razgovoru zadržasmo, kad je bila riječ o roditeljima, pitajući da li od njih previše traže i da li im se čine staromodni. Odgovarali su otvoreno, da smo im se divili. Joza Mašić kaže, da joj se roditelji čine ponekad čudni, jer ne poznaju potrebe današnje mladeži. Staromodni su, jer bi htjeli da sve bude i danas onako, kako je bilo u staro vrijeme, a to je nemoguće. „U svim sukobima, sve se izgladi, jer ja popustim“ završila je Joza.
Netko je od njih pametno kazao: „Igrači nikad zadovoljni sa sucem, đaci s nastavnicima, vjeroučenici s vjeroučiteljem, djeca s roditeljima.“ Svi su se nasmijali, ali ih je bilo dosta koji su ustali na obranu roditelja i kazali, da ih oni shvaćaju. Kad smo prešli na vjerski život, ostali smo ugodno iznenađeni. Od 50 njih ovdje nazočnih, 22 predmole uvečer kod zajedničke molitve. Nema ni jedne kuće u kojoj se ne bi nikako zajednički molilo. Skoro polovica njih svake nedjelje pristupa na pričest. Velika većina đaka se ispovijeda godišnje 5-6 puta. Od tiska najradije čitaju: Arenu, Tempo, Sportske novosti, VUS, a od vjerskog tiska Naša ognjišta su im na prvom mjestu. Nakon razgovora od sat i po rastadosmo se sa školskom mladeži Kongore s dobrim utiscima. Na rastanku su zaželjeli da opet dođemo na ovakve razgovore.
Konferencija vanškolske mladeži
Pučku misu i propovijed o vjeri držao je danas u Kongori gvardijan iz Duvna fra Ferdo Vlašić. Župnik je na misi najavio sa sastanak mladića i djevojaka u dvorani za vjeronauk. Opet smo se naši među mladima. Nabilo ih se puna dvorana. Skoro su svi stajali. Nabrojili smo ih 140. Čini se da nitko nije ostao, a da nije došao.
Tema sastanka je slobodni razgovor o mladenačkim problemima toga kraja. Začudismo se kako su i djevojke otvorene. Ništa ne skrivaju, iznose tegobe i prigovore. Ne ustručavaju se mladićima ponešto i zamjeriti. Razvila se diskusija o „umicanju“, o odnosu s roditeljima, o ranoj udaji, itd. Trajao je taj sastanak preko sat vremena. Na koncu se dogovoriše da se u buduće češće ovako sretaju. Njihov župnik fra Martin Planinić je obećao da će ih češće sazivati i s njima o svim problemima otvoreno razgovarati.
Posjet jednoj seoskoj kući
Poslije ručka kod župnika pođemo kroz selo i navratimo u jednu dosta upadnu kuću u selu. Nađemo punu kuću čeljadi. Jedna djevojčica, čim nas je iz daljega opazila, najavila nas. Sve nas čeka stojeći. Počašćeni smo kako to i redovito biva. Razgovor se vodio o svemu i svačemu. Opet se povratili na temu škole u njihovu selu. Znaju oni još i to, da je fra Bogomir Zlopaša dao za školu igralište od crkvenog posjeda i mjesto gdje je sada sagrađena ambulanta i pošta. Sjećaju se posebno fra Eugena Tomića, za kojega kažu, da se od žalosti što je premješten iz Kongore, nije mogao pozdraviti javno s pukom.
Ovdje smo osjetili i ponos u dušama ljudi Duvnjaka, jer se ne može nitko drugi ponositi hrvatskom krunom i hrvatskim kraljem kao Duvno. Možda je i istina da je upravo ovdje u Kongori okrunjen prvi hrvatski krali Tomislav. Vratili smo se iz Kongore zadovoljni doživljajem vjere i nade ovog Božjeg puka.
P. Lem
Priredila: Marija Majić
