Ovih dana (14. 09. 2022.), štioci moji, navršit će se dvi godine od kako je umro znameniti Hrvat, isusovac, prof. dr. pater Vladimir Horvat. Ono što je on u burnom životu bio i radio, kao i njegovo istraživanje i zapisi o također velikom isusovcu, svećeniku i jezikoslovcu, Bartolu Kašiću, potaklo me je da vam napišem ovaj tekst.
Odma ću, po običaju, u sridu, da vam otkrijem što više sakrivene istine. To što se u javnosti ne pridaje dovoljno pažnje književniku, povjesničaru, jezikoslovcu i sveučilišnom profesoru, Vladimiru Horvatu, „krivo“ je njegovo saznanje o životu i radu Bartola Kašića. Kao i Horvat, Kašić je bio svjestan toga da ono što znači krvotok pojedincu znači i jezik jednom narodu. Uvjeren sam da bi se obojica složili s mojom čestom tvrdnjom da hrvatska ikavica nije samo govor, nego i logika, i svjetonazor. Zašto se premalo naglašava u medijima i obrazovanju da je sve što je nama Hrvatima sveto, na čemu stojimo, ispisano na ikavici i glagoljici – onoj glagoljici na kojoj je bio ispisan i tekst zakletve francuskih kraljeva. Bizantskim agentima, braći Ćirilu i Metodu, od prapovisti sveto rvacko pismo glagoljica, učinila se kompliciranom za uporabu, pa su od nje napravili i po Balkanu rasprostrli svoje pismo ćirilicu, koji neki znanstvenici nazivaju hrvatska ćirilica ili bosančica. Uvjeren sam da je ovu istinu dobro znao u 17. stoljeću Bartol Kašić, kao i njegov, neopravdano prešućivani suvremenik Dumnjanin fra Ivan Ančić, a i veliki Vladimir Horvat. Pater Horvat je puno toga, iz raznih razloga prešućivanog, sazno i u pisanom obliku objavio ili izgovorio. Tako je jedanput, gledo sam i slušo, pred televizijskim ekranima izjavio da je zagrebački biskup, neću mu ni ime spomenuti, glavni krivac što Kašićev prjevod Biblije u 17. stoljeću na štokavsku ikavicu nije u tom stoljeću tiskan. To svoje protivljenje tiskanju Kašićeve Biblije zagrebački biskup je potkrjepio lažnim izjavama rječkog i dubrovačkog biskupa, koje je on izmislio, zbog čega ondašnji papa nije odobrio tiskanja te Biblije. Da ti pamet stane. Ne triba se čudit: nije samo jedan zagrebački biskup bio antihrvat. Da su tada Kašićeva Biblija i gramatika, ne samo hrvcko-talijanski ričnik, dati narodu na uporabu, danas nas srpski Vuk i češki Gaj ne bi nimalo zanimali. Kašiću je posebno bila draga štokavska ikavica, najlipši hrvatski govor, kako je zabilježio u svom putopisnom putovanju od Dubrovnika do Beograda po papinu nalogu.
Moglo bi se reći da, zapravo, progon govora većine Rvata traje još od Kašićeva vrimena do danas. Zašto manjine na svim životnim područjima žele uvik bit u pravu i zašto im većine to dopuštaju? Piši kako govoriš nije reko nikakav Vuk, nego baš Bartol Kašić. Ima li ijedan narod u Evropi da se toliko dodvorničko ulizički odnosi prema tuđicama kad ih izgovaramo ili pišemo, kao mi Rvati. Koga po svitu briga za moju kvačicu iznad zadnjeg slova u prezimenu. Stranci to pišu u duhu svog jezika i pravopisa. Zašto muku mučimo s tim imaju li u stranoj riči ista dva slova jedno do drugog i jesu li slova u ili e s preglasom ili bez njega…? Autori tzv. hrvatskog standardnog jezika više su opterećeni pisanjem i izgovaranjem tuđica nego čuvanjem i uporabom svete nam ikavice. Svima nama koji rvacki pišemo dužnost je zaustaviti nasilje nad maternjim govorom ne samo mnogih štokavaca, nego i čakavaca, pa i nekih kajkavaca, jer što je manje ikavice manja je i Rvacka. Štovateljima još uvik počasnog građanina grada Zagreba, Vuka Stefanovića Karadžića, triba reć da je vrime panslavenstva i jugoslavenstva za Rvate prošlo svršeno vrime.
Kad je u pitanju naš tzv. standarni jezik, Srbi su u pravu. Njihov Vuk nam je uvalio za standardni umjetnu, izmišljenu ijekavicu (jekavica nije izmišljena) a svojim vlahosrbima utrpao srpsku ekavicu. Zato danas imamo živi narodni štokavski, čakavski i kajkavski hrvatski govor i umjetni, standarni, samo za tzv. intelektualnu elitu, govor. Propagatori tzv. hrvatskog standardnog jezika pod izmišljanjem različitosti od srpskog jezika stoljećima forsiraju izbacivanje iz uporabe milog nam ikavskog govora. To nam rade, kako sam već napiso, zagrebački slaveni, jugoslaveni i internacionalci. Možete li virovat, dragi štioci, da mi je veliki standardni jezikoslovac, Babić, jednom prigodom reko da će me u medijima napast zbog veličanja ikavice (na njegovu sriću, nije to učinio), a njegova nasljednica u časopisu Jezik, gospođa Ham, objavila je jednu moju pismu o ikavici na vrlo istaknutom mistu.
To forsiranje ničijeg (grješka, zahladnjeti, zatopljeti, poskupjeti…) govora potaklo je naše kajkavce da su se već u Euniji registrirali kao nešto posebno (možda i jesu) od hrvatskog, a i čakavci su, kako sam negdi pročito, na tom putu, a jedva smo se, ako jesmo, dogovorili o kakvom takvom zajedničkom standardu. Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv svakogodišnjeg kajkavskog tjedna kulture, čakavskog sabora ili ikavskog skupa u gradu Mostaru, u kojem se, kako je naveo jedan turski pisac, 1902. govorilo onako kako je on piso – ikavicom. Njegujmo posebnosti ali ne na štetu zajedništva različitosti. Pravimo zajednički standardni od živih riči naših posebnih govora a ne od nespretno izmišljenih (psihologica nije psihologinja, počivaljka nije odmorište, neću nije ne ću…).
Mi ikavci bi tribali posebno njegovat i od zaborava čuvati duvanjsku i livanjsku ikavicu, najlipšu i s najmanje tuđica ikavicu, kao i izvorna imena naših naselja (Borčane a ne Borčani, Srđane a ne Srđani, tako i Rašćane, Oplećane), te rabiti i naša osobna imena: u Duvnu se ne kaže Mato nego Mate, nije Stipo nego Stipe, Ante a ne Anto…, ali triba naglasiti da je kod nas ispravno i doša i došo, i otiša i otišo, i bio i bija…
Međutim, tribamo reć da Široki brig nikad nije bio brijeg, kao ni Bili brig brijeg, da Stipanjići nisu nikad bili Stipanići, da Vrlokuk nikad nije bio Orlov kuk (ko god želi bit pametniji od naroda, ispadne glup); da na čelu bosanskih kristjana nije bio nikakav djed, nego Did…
Prijatelji moji, vratimo se svojim izvornim imenima i nazivima, čuvajmo identitet. Nedajmo da nas neko sve strpa u zajednički koš i napiše velikim slovom (zašto se Slaveni piše velikim a germani, romani… malim kad je u sva tri slučaja rič o zajedničkoj imenici a ne o imenu?). Odnosimo se prema rodnom jeziku onako kako nas poučava naš veliki pjesnik Preradović u pismi Rodu o jeziku:
……………………………………………..
Ljub si, rode, jezik iznad svega
U njem živi, umri za njega!
Po njemu si sve čto jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez vunuka.
U prošlosti sjena puka
Ubuduće ni sjena!
Zagreb, 12. rujna 2022. B a r i š a