Komunistička represija
Sukladno iznesenim procjenama o “neprijatelju” režim je kontinuirano
provodio represiju, pri čemu su na udaru posebice bili već spomenuti “kleronacionalisti
iz redova Rimokatoličke crkve”. Jugoslavenska komunistička vlast
bila je posebno povrijeđena reakcijama skupine “ekstremnih emigranata – svećenika
u inostranstvu” podrijetlom iz BiH povodom smrti Josipa Broza Tita.
Naime fra Lucijan Kordić, fra Vjekoslav Lasić, don Martin Sentić i fra Andrija
Kordić (te fra Lovro Globan i Ante Kozina podrijetlom iz SR Hrvatske)
potpisali su “Protest” koji je objavljen u emigrantskom tisku. Potpisnici teksta
istaknuli su da je režim J. B. Tita masovno strijeljao, organizirao logore smrti,
stotine su svećenika ubijene bez suđenja, crkvena su imanja nepravedno oduzeta,
a zagrebački nadbiskup Stepinac je progonjen. Napisali su i da su ljudska
prava i narodne slobode, što posebno vrijedi za hrvatski narod, bili teško povrijeđeni.
Ocijenili su da je socijalistički sustav u biti “sustav korupcije i laži”.4
Služba državne sigurnosti (bezbjednosti – SDB) držala je početkom 1980. pod
“operativnim tretmanom” – što znači da je sustavno kontrolirala, prisluškivala
i pratila – 45 svećenika Katoličke crkve u BiH, od čega je njih 16 smatrala
povezanim s “ustaškom emigracijom”. Franjo Vidović, novak iz samostana na
Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u
Visokom, po nalogu emigracije, “okupljao istomišljenike koji su bili spremni u
danom momentu boriti se za NDH”.5 On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno
s gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.
Vidović je osuđen na pet i pol, a Turudić na ukupno osam godina zatvora.6
Čak i obične akcije koje su svećenici organizirali, a ticale su se izgradnje ili
popravka crkvi, uređenja groblja i sl., iritirale su vlasti, koje su ih doživljavale
kao konkurenciju. Svećenici su optuživani da su tim akcijama “željeli dati
društveni karakter” i nametnuti se vlastima “kao ravnopravni partneri”, što je
njima bilo apsolutno neprihvatljivo.
Ideološki i politički animozitet prema Crkvi posebno su pojačali događaji
iz Međugorja od lipnja 1981. godine. 8 Tamošnji župnik fra Jozo Zovko uhićen
je 17. kolovoza 1981. i osuđen na tri i pol godine zatvora.9 Tijekom 7. i 8. rujna
1981. uhićena su i dvojica svećenika iz franjevačkog samostana u Duvnu, fra
Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić. Časopis Naša ognjišta koji su uređivali premašio
je nakladom i temama granicu koju je komunistička vlast postavila, pa su ga
komunisti ugasili. U presudi Okružnog suda u Mostaru kojom su fra Ferdo
i fra Jozo osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od osam, odnosno pet i pol
godina piše da su u protekle četiri godine (od 1977.) “omogućili utjecaj ekstremne
ustaške emigracije na uređivanje i sadržaj lista”. To se prije svega odnosilo
na “vezu” s fra Lucijanom Kordićem, političkim emigrantom, urednikom
izdavačke kuće ZIRAL te jednim od potpisnika “Protesta” nastalog povodom
smrti J. B. Tita.10 Vlast je čekala “pravi trenutak” da započne kazneni progon
dvojice fratara iz samostana u Duvnu te zabrani časopis koji su izdavali. Taj
trenutak bila je politička potreba povezivanja međugorskih događaja s “hrvatskim
nacionalizmom” i političkom emigracijom. Fra Jozo Zovko je po izlasku
iz zatvora raspoređen u župu Bukovica u općini Duvno. Bilo je očito da je
“sklonjen” na mirno mjesto, u malu župu s tek nešto više od 2000 stanovnika i
pet sela: Bukovica, Brišnik, Mrkodol, Omerovići (muslimansko selo) i Cebara
(gdje su ustaše 1941. poubijali većinu stanovnika srpske nacionalnosti). No
njegov dolazak u Duvno uzbunio je lokalno komunističko vodstvo i “subjekte
općenarodne obrane i društvene samozaštite”, kako je sustav formalno nazivao
lokalne partijske dužnosnike i policijske konfidente koji su se usredotočili na
fra Jozu i njegov rad. Kada se fra Jozin boravak u Duvnu poveže s osudom i
robijanjem fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića, onda je jasno kako je i zašto
Duvnu nametnuta stigma žarišta “katoličkog klerikalizma” i “hrvatskog nacionalizma”
ili, riječju preuzetom iz rječnika jugoslavenskog represivnog aparata,
“kleronacionalizma”. Općinska konferencija Saveza komunista BiH u Duvnu
budno je pratila i pedantno bilježila “neprijateljsku djelatnost” na svom području.
Tako su tijekom 1984. registrirani brojni “neprijateljski istupi”. Konstatirano
je da je rad s omladinom “dosta slab i neorganizovan”, na što ukazuje i
činjenica da je oko 210 maturanata prisustvovalo “maturantskoj misi” u Duvnu,
nakon čega su s fra Jozom Zovkom išli u Međugorje. Ocijenjeno je i da bi
u “složenijoj situaciji” pojedinci ili grupe mogli iskoristiti neke od omladinaca
za “svoje neprijateljske rabote”, posebno zato što je tadašnja međunarodna situacija
ocijenjena “veoma složenom s tendencijom stalnog pogoršavanja”. Navedeno
je i da je mlada generacija u duvanjskoj općini suočena s brojnim problemima,
osobito nezaposlenošću, ali i pokušajima “snažnije indoktrinacije od
strane kleronacionalista i drugih tuđih idejnih pogleda i negativnih političkih
strujanja”. Partiji je poseban problem bilo oko 250 Duvnjaka koji su bili članovi
raznih političkih organizacija u emigraciji, a koji neprestano nastoje utjecati na
što više radnika na “privremenom radu” u inozemstvu i “zavrbovati” ih. Ništa
manji problem nije bio “katolički kler”, koji “vjerske osjećaje naroda koristi u
političke svrhe i identificira vjersku s nacionalnom pripadnošću”.
To se posebno vidi iz stila kojim je intonirana informacija o maturantima
koji s fra Jozom idu u Međugorje. Informacija je pisana s osjećajem mržnje i
zavisti, ali i s neskrivenom prijetnjom. Politička nemoć, nemogućnost utjecaja
na mladež, koja je sve češće javno manifestirala svoju vjeru, frustrirali su vlast
i jačali animozitet prema svećenstvu. Kako je totalitarni komunistički sustav
svaki oblik društvenog rada smatrao političkim radom, tako je i svaka aktivnost
Crkve smatrana politikom, konkurencijom, odnosno neprijateljstvom.
To pokazuje konstatacija Gojka Ubiparipa, jednoga od komunističkih vođa u
BiH, koji je u funkciji predsjednika Savjeta za zaštitu ustavnog poretka i člana
Predsjedništva BiH na proširenoj sjednici Stručnog kolegija SDB-a održanoj
24. ožujka 1987. uz ostalo rekao:
Nama crkva odvaja omladinu od SK, jer je, uglavnom, više prisutna u radu sa
omladinom nego Savez komunista. Na primjer, na području Duvna imaju 22 fratra.
To su obrazovani ljudi koji su u svakodnevnom kontaktu sa omladinom koja
dolazi u crkvu i na taj način vrše uticaje na nju.
Omladina i uopće hrvatsko stanovništvo u Duvnu i Hercegovini mnogo su
češće birali Crkvu negoli Savez komunista, najprije kao vjernici, a zatim i kao
Hrvati, koji su se takvim odabirom opredijelili za svoj identitet, svoje običaje,
kulturu i naposljetku jezik. Svi službeni dokumenti SK BiH – kako u Nevesinju
ili Drvaru, gdje su Srbi bili apsolutna većina, tako i u Duvnu ili Kreševu, gdje
su apsolutna većina bili Hrvati – pisani su naime srpskohrvatskim jezikom,
odnosno “istočnom varijantom srpsko-hrvatskog jezika”, kako se to govorilo.
Partija, odnosno vlast, obraćala se Hrvatima u BiH jezikom koji je veliki dio
njih smatrao tuđim, pa nije ni čudno da su je Hrvati teško prihvaćali i da se
nisu baš najbolje razumjeli, posebno ako se ima na umu i “metajezik” socijalističkog
samoupravljanja, koji je sam po sebi bio nerazumljiv bez obzira na to
na kojem je jeziku i kojim standardom pisan.13 Jednako tako nije čudno ni to
što je Savez komunista izlazak i pisanje lista Naša ognjišta (koji je nakon uhićenja
urednika i zabrane preimenovan u Sveta baština) smatrao neprijateljskim,
posebno zato što je tiskan na hrvatskom jeziku i nudio je sadržaje koji nisu
bili isključivo vjerski, nego su se doticali i društvenog života. Upravo je to bio
najveći problem vlastima. U svojim procjenama rada Crkve posebno su negativno
isticali njezina nastojanja da (po uzoru na Poljsku) dobije “partnersku
ulogu u društvu”. Partija je posebno zazirala od vjerskih okupljanja, u čemu je
uočavala “lidersku ambiciju Crkve”, koju je prepoznavala u tezi da su “vjernici i
Crkva isto”, što je onda podrazumijevalo odvajanje vjernika od države u skladu
s ustavnim načelom odvojenosti Crkve od države.14 Time se zapravo dovodio u
pitanje legitimitet vlasti, što Partija ni u kom slučaju nije dopuštala.
(nastavlja se)
Tekst: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i
katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.