DUVNO U ZADNJEM DESETLJEĆU KOMUNISTIČKE VLASTI (2)

objavljeno u: NOVOSTI | 0
Komunistička represija

Sukladno iznesenim procjenama o “neprijatelju” režim je kontinuirano provodio represiju, pri čemu su na udaru posebice bili već spomenuti “kleronacionalisti iz redova Rimokatoličke crkve”. Jugoslavenska komunistička vlast bila je posebno povrijeđena reakcijama skupine “ekstremnih emigranata – svećenika u inostranstvu” podrijetlom iz BiH povodom smrti Josipa Broza Tita. Naime fra Lucijan Kordić, fra Vjekoslav Lasić, don Martin Sentić i fra Andrija.Kordić (te fra Lovro Globan i Ante Kozina podrijetlom iz SR Hrvatske) potpisali su “Protest” koji je objavljen u emigrantskom tisku. Potpisnici teksta istaknuli su da je režim J. B. Tita masovno strijeljao, organizirao logore smrti, stotine su svećenika ubijene bez suđenja, crkvena su imanja nepravedno oduzeta, a zagrebački nadbiskup Stepinac je progonjen. Napisali su i da su ljudska prava i narodne slobode, što posebno vrijedi za hrvatski narod, bili teško povrijeđeni.
Ocijenili su da je socijalistički sustav u biti “sustav korupcije i laži”. Služba državne sigurnosti (bezbjednosti – SDB) držala je početkom 1980. pod “operativnim tretmanom” – što znači da je sustavno kontrolirala, prisluškivala i pratila – 45 svećenika Katoličke crkve u BiH, od čega je njih 16 smatrala
povezanim s “ustaškom emigracijom”. Franjo Vidović, novak iz samostana na Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u
Visokom, po nalogu emigracije, “okupljao istomišljenike koji su bili spremni u danom momentu boriti se za NDH”. On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno
s gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Vidović je osuđen na pet i pol, a Turudić na ukupno osam godina zatvora.
Čak i obične akcije koje su svećenici organizirali, a ticale su se izgradnje ili popravka crkvi, uređenja groblja i sl., iritirale su vlasti, koje su ih doživljavale
kao konkurenciju. Svećenici su optuživani da su tim akcijama “željeli dati društveni karakter” i nametnuti se vlastima “kao ravnopravni partneri”, što je njima bilo apsolutno neprihvatljivo.

Ideološki i politički animozitet prema Crkvi posebno su pojačali događaji z Međugorja od lipnja 1981. godine. 8 Tamošnji župnik fra Jozo Zovko uhićen je 17. kolovoza 1981. i osuđen na tri i pol godine zatvora. Tijekom 7. i 8. rujna 1981. uhićena su i dvojica svećenika iz franjevačkog samostana u Duvnu, fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić. Časopis Naša ognjišta koji su uređivali premašio je nakladom i temama granicu koju je komunistička vlast postavila, pa su ga komunisti ugasili. U presudi Okružnog suda u Mostaru kojom su fra Ferdo i fra Jozo osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od osam, odnosno pet i pol godina piše da su u protekle četiri godine (od 1977.) “omogućili utjecaj ekstremne ustaške emigracije na uređivanje i sadržaj lista”. To se prije svega odnosilo na “vezu” s fra Lucijanom Kordićem, političkim emigrantom, urednikom izdavačke kuće ZIRAL te jednim od potpisnika “Protesta” nastalog povodom smrti J. B. Tita.10 Vlast je čekala “pravi trenutak” da započne kazneni progon dvojice fratara iz samostana u Duvnu te zabrani časopis koji su izdavali. Taj trenutak bila je politička potreba povezivanja međugorskih događaja s “hrvatskim nacionalizmom” i političkom emigracijom. Fra Jozo Zovko je po izlasku iz zatvora raspoređen u župu Bukovica u općini Duvno. Bilo je očito da je “sklonjen” na mirno mjesto, u malu župu s tek nešto više od 2000 stanovnika i pet sela: Bukovica, Brišnik, Mrkodol, Omerovići (muslimansko selo) i Cebara (gdje su ustaše 1941. poubijali većinu stanovnika srpske nacionalnosti). No njegov dolazak u Duvno uzbunio je lokalno komunističko vodstvo i “subjekte općenarodne obrane i društvene samozaštite”, kako je sustav formalno nazivao lokalne partijske dužnosnike i policijske konfidente koji su se usredotočili na
fra Jozu i njegov rad. Kada se fra Jozin boravak u Duvnu poveže s osudom i robijanjem fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića, onda je jasno kako je i zašto
Duvnu nametnuta stigma žarišta “katoličkog klerikalizma” i “hrvatskog nacionalizma” ili, riječju preuzetom iz rječnika jugoslavenskog represivnog aparata, “kleronacionalizma”. Općinska konferencija Saveza komunista BiH u Duvnu budno je pratila i pedantno bilježila “neprijateljsku djelatnost” na svom području.
Tako su tijekom 1984. registrirani brojni “neprijateljski istupi”. Konstatirano je da je rad s omladinom “dosta slab i neorganizovan”, na što ukazuje i činjenica da je oko 210 maturanata prisustvovalo “maturantskoj misi” u Duvnu, nakon čega su s fra Jozom Zovkom išli u Međugorje. Ocijenjeno je i da bi u “složenijoj situaciji” pojedinci ili grupe mogli iskoristiti neke od omladinaca
za “svoje neprijateljske rabote”, posebno zato što je tadašnja međunarodna situacija ocijenjena “veoma složenom s tendencijom stalnog pogoršavanja”. Navedeno je i da je mlada generacija u duvanjskoj općini suočena s brojnim problemima, osobito nezaposlenošću, ali i pokušajima “snažnije indoktrinacije od strane kleronacionalista i drugih tuđih idejnih pogleda i negativnih političkih strujanja”. Partiji je poseban problem bilo oko 250 Duvnjaka koji su bili članovi raznih političkih organizacija u emigraciji, a koji neprestano nastoje utjecati na što više radnika na “privremenom radu” u inozemstvu i “zavrbovati” ih. Ništa manji problem nije bio “katolički kler”, koji “vjerske osjećaje naroda koristi u političke svrhe i identificira vjersku s nacionalnom pripadnošću”.
To se posebno vidi iz stila kojim je intonirana informacija o maturantima koji s fra Jozom idu u Međugorje. Informacija je pisana s osjećajem mržnje i
zavisti, ali i s neskrivenom prijetnjom. Politička nemoć, nemogućnost utjecaja na mladež, koja je sve češće javno manifestirala svoju vjeru, frustrirali su vlast
i jačali animozitet prema svećenstvu. Kako je totalitarni komunistički sustav svaki oblik društvenog rada smatrao političkim radom, tako je i svaka aktivnost
Crkve smatrana politikom, konkurencijom, odnosno neprijateljstvom.
To pokazuje konstatacija Gojka Ubiparipa, jednoga od komunističkih vođa u BiH, koji je u funkciji predsjednika Savjeta za zaštitu ustavnog poretka i člana Predsjedništva BiH na proširenoj sjednici Stručnog kolegija SDB-a održanoj 24. ožujka 1987. uz ostalo rekao: Nama crkva odvaja omladinu od SK, jer je, uglavnom, više prisutna u radu sa omladinom nego Savez komunista. Na primjer, na području Duvna imaju 22 fratra. To su obrazovani ljudi koji su u svakodnevnom kontaktu sa omladinom koja dolazi u crkvu i na taj način vrše uticaje na nju.

Omladina i uopće hrvatsko stanovništvo u Duvnu i Hercegovini mnogo su češće birali Crkvu negoli Savez komunista, najprije kao vjernici, a zatim i kao Hrvati, koji su se takvim odabirom opredijelili za svoj identitet, svoje običaje, kulturu i naposljetku jezik. Svi službeni dokumenti SK BiH – kako u Nevesinju ili Drvaru, gdje su Srbi bili apsolutna većina, tako i u Duvnu ili Kreševu, gdje su apsolutna većina bili Hrvati – pisani su naime srpskohrvatskim jezikom,.odnosno “istočnom varijantom srpsko-hrvatskog jezika”, kako se to govorilo.
Partija, odnosno vlast, obraćala se Hrvatima u BiH jezikom koji je veliki dio njih smatrao tuđim, pa nije ni čudno da su je Hrvati teško prihvaćali i da senisu baš najbolje razumjeli, posebno ako se ima na umu i “metajezik” socijalističkog samoupravljanja, koji je sam po sebi bio nerazumljiv bez obzira na to na kojem je jeziku i kojim standardom pisan. Jednako tako nije čudno ni to što je Savez komunista izlazak i pisanje lista Naša ognjišta (koji je nakon uhićenja urednika i zabrane preimenovan u Sveta baština) smatrao neprijateljskim,.posebno zato što je tiskan na hrvatskom jeziku i nudio je sadržaje koji nisu bili isključivo vjerski, nego su se doticali i društvenog života. Upravo je to bio najveći problem vlastima. U svojim procjenama rada Crkve posebno su negativno
isticali njezina nastojanja da (po uzoru na Poljsku) dobije “partnersku ulogu u društvu”. Partija je posebno zazirala od vjerskih okupljanja, u čemu je uočavala “lidersku ambiciju Crkve”, koju je prepoznavala u tezi da su “vjernici i Crkva isto”, što je onda podrazumijevalo odvajanje vjernika od države u skladu s ustavnim načelom odvojenosti Crkve od države. Time se zapravo dovodio upitanje legitimitet vlasti, što Partija ni u kom slučaju nije dopuštala.

(nastavlja se)

Tekst: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.