Ovih se dana navršava 35 godina od početka prosvjeda protiv izgradnje akceleratora u krugu Tvornice kabela u tadašnjem Duvnu. Bio je to samo povod a uzroci su bili puno dublji. Tim povodom idućih dana objavit ćemo odličan znanstveni članak Ive Lučića, pod naslovom: „Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti“, u kojem su obrađena i ta siječanjska događanja 1990. godine.
Uredništvo
Uvod
Budnost i borba protiv neprijatelja koji “nikada ne spava” važni su elementi iz opsežne i raznolike metodologije vlasti kojom su jugoslavenski komunisti
upravljali državom. Budnost kao odsutnost svakog mira i spokoja stvorili su paranoičan sustav koji se održavao traženjem i otkrivanjem neprijatelja. Ako neprijatelj nije uočen, to nije značilo da ga nema, nego se samo vještije krije, pa je time i opasniji. Zato je trebalo biti još budniji te mu se energičnije suprotstaviti.
Pri tome se nije pravila prevelika razlika između stvarnog i potencijalnog neprijatelja, između onoga tko radi na rušenju komunističke vlasti, onoga za
koga se sumnja da je priželjkuje i onoga tko je pasivan i “čeka”. Sama logika revolucionarne organizacije gurala je komuniste u borbu sa svima koji nisu
prihvaćali njihovu ideologiju i nisu pristajali biti dio njihova sustava. Nesigurnost i strah koji se proširio nakon svibnja 1980. i smrti Josipa Broza Tita,
neupitnog vođe Partije i države, pojačao je represiju prema “neprijatelju svih vrsta i boja”. Napadi na komunističke vrijednosti iz “građanskih” krugova u
Beogradu, masovni prosvjedi albanskog stanovništva na Kosovu te neobjašnjivi koliko i neprihvatljivi događaji u Međugorju u Hercegovini dodatno su
uznemirili jugoslavenski komunistički vrh. “Građanska desnica”, “albanski separatisti” i “hrvatski (klero)nacionalisti” dobili su prioritet u odnosu na druge
neprijatelje jugoslavenske Partije i države. Većinski hrvatski i katolički kraj, brojna ekonomska i politička emigracija, malobrojna i slaba partijska organizacija,
franjevački samostan s trojicom eksponiranih, “politički nepodobnih” i zbog politike kažnjavanih franjevaca te samostanski časopis bili su više nego
dostatni razlozi da Duvno u to vrijeme bude označeno kao žarište hrvatskog (klero)nacionalizma u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH).
Duvno osamdesetih godina dvadesetog stoljeća
Za razumijevanje svih duvanjskih, a i bosansko-hercegovačkih proturječnosti navest ćemo osnovne podatke o tom kraju, iz kojih se može vidjeti njegova
društveno-politička zbilja. Prema službenom popisu iz 1991., u općini Duvno živjelo je 30 009 stanovnika (597 manje nego po prethodnom popisu iz 1981.). Od toga je bilo 86,6% Hrvata, 10,5% Muslimana, 1,9% Srba, 0,7%
ostalih odnosno osoba nepoznate nacionalnosti i 0,4% Jugoslavena.
Općinska konferencija Saveza komunista Duvno brojila je polovinom osamdesetih godina, dakle neposredno pred prosvjede, 1084 člana, koji su bili organizirani u 64 osnovne organizacije. Kao i u većini hrvatskih krajeva u BiH, glavninu članova Partije činili su radnici u administraciji, prosvjeti i trgovini, dok je broj radnika u neposrednoj proizvodnji bio manji, a među poljoprivrednicima zanemariv. U dijelu duvanjskih sela (Galečić, Baljci, Letka, Srđani, Lipa, Omolje, Seonica, Vojkovići, Gornji Brišnik i Liskovača) uopće nije bilo osnovnih organizacija SK, što su komunisti smatrali problemom jer je tamo gdje oni nisu imali uporišta “postojala veća mogućnost djelovanja neprijateljskih
snaga”. Partija je procjenjivala da mora stvoriti uporišta u tim sredinama i pojačati rad drugih organizacija kao što su Savez socijalističkog radnog naroda
(SSRN), Savez socijalističke omladine (SSO) i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), ali u tome nisu imali posebnog uspjeha.
Vlast je vrlo pedantno prikupljala i podatke o “neprijateljima”, pa je u razdoblju od 1979. do kraja 1988. u Duvnu registrirano 79 javnih “neprijateljskih
istupa” sa 111 sudionika. Uglavnom se radilo o pojedinačnim istupima, osim slučaja u selu Brišnik, gdje je 31. srpnja 1981. istupio veći broj osoba. Navedeno je pjevanje nacionalističkih pjesama”, “grubo vrijeđanje ličnosti druga Tita”, “napadi na tekovine
revolucije”, “pisanje parola i simbola”, “paljenje državne i partijske zastave”, “oštećenje biste narodnog heroja” i slično. Za srpski i muslimanski nacionalizam
navedeno je da nemaju “vidljivih obilježja”.
Poseban sigurnosni problem komunističkoj vlasti bili su “kleronacionalisti iz redova Rimokatoličke crkve”. Oni su organizirali masovne vjerske skupove, tražili od vjernika da se “okrenu religiji kao jedinom zaštitniku morala, nacionalnih i drugih interesa”, a sve je
to često intonirano “otvoreno antikomunistički i antisocijalistički”. Crkva organizira ekskurzije, hodočašća, mise za maturante, sportske i zabavne priredbe.
Zabilježen je i slučaj iz ljeta 1985., kada je “oko 200 maturanata predvođenih svećenikom nakon mise bosonogo pješačilo do Međugorja”. Naglašeno je da se
“kler” kao argumentima služi “našim objektivnim teškoćama i subjektivnim slabostima” i koristi službene podatke o nezaposlenosti, padu standarda itd.
Komunističkoj je vlasti posebno važan sigurnosni problem bilo 200 do 300 Duvnjaka koji su se nalazili u “redovima ustaške emigracije” pod čiji utjecaj
“padaju i neki radnici na privremenom radu”. Problematiziran je i podatak da “ima mnogo mješovitih brakova naših građana sa stranim državljanima” da su to bili istupi s pozicija “hrvatskog nacionalizma” pjevanjem “nacionalističkih pjesama”, “grubo vrijeđanje ličnosti druga Tita”, “napadi na tekovine revolucije”, “pisanje parola i simbola”, “paljenje državne i partijske zastave”, “oštećenje biste narodnog heroja” i slično. Za srpski i muslimanski nacionalizam navedeno je da nemaju “vidljivih obilježja”. Poseban sigurnosni problem komunističkoj vlasti bili su “kleronacionalisti iz redova Rimokatoličke crkve”.
Oni su organizirali masovne vjerske skupove, tražili od vjernika da se “okrenu religiji kao jedinom zaštitniku morala, nacionalnih i drugih interesa”, a sve je
to često intonirano “otvoreno antikomunistički i antisocijalistički”. Crkva organizira
ekskurzije, hodočašća, mise za maturante, sportske i zabavne priredbe.
Zabilježen je i slučaj iz ljeta 1985., kada je “oko 200 maturanata predvođenih svećenikom nakon mise bosonogo pješačilo do Međugorja”. Naglašeno je da se
“kler” kao argumentima služi “našim objektivnim teškoćama i subjektivnim slabostima” i koristi službene podatke o nezaposlenosti, padu standarda itd.
Komunističkoj je vlasti posebno važan sigurnosni problem bilo 200 do 300 Duvnjaka koji su se nalazili u “redovima ustaške emigracije” pod čiji utjecaj
“padaju i neki radnici na privremenom radu”. Problematiziran je i podatak da “ima mnogo mješovitih brakova naših građana sa stranim državljanima”.
(nastavlja se)
Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.