Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas nam je Mate Kelava iz Tomislavgrada (Roškog Polja) ispričao kako su Duvnjaci inicirali osnivanje splitskoga Hajduka, a slijedeći četvrtak donosimo priču iz djetinjstva jednoga, dobro nam poznatoga, duvanjskog profesora, javnog djelatnika i pjesnika.
I lopta stvori klub
August Batinić i Stjepan Zele Bašić 1910. godine donijeli su u Tomislavgrad svaki po jednu pravu kožnu nogometnu loptu, doduše nenapuhanu, ali s ispravnom dušicom. August je odmah svoju napuhao i pozvao prijatelje na Rubića baru gdje ih je poučio pravilima ove igre. Među njima je bio i Mensur Kapetanović koji je studirao u Pragu. Kada je Mensur početkom akademske godine došao na studij strojarstva u Prag, otišao je sa Splićanima na utakmicu koju je igrala praska Sparta. Splitski studenti su se čudom čudili kako se 22 igrača ne sudaraju trčeći za jednom loptom. Mensur im je lako objasnio u čemu je štos jer ga je pravilima nogometne igra poučio igrač SAŠK-a, nas Duvnjak August. Splićani su počeli s Mensurom igrati lopte, onako na dva gola, i rekli da bi voljeli naučiti igrati tu igru i svoje Splićane, pa da se i oni u slobodno vrime zabavljaju kao i duvanjski đaci kada dođu kuci na ferje jer je bilo dobro poznato da tadašnji đaci nisu smjeli ništa drugo radit osim učiti i zabavljat se u slobodno vrime, ali bidni nisu imali novca za loptu. Njihove jade je Mensur 1911. god. ispričao Zeluki kada je došao na ferje. Zeluka je razumio njihove probleme i kad je posao u Split po rakiju za Čokrljinu birtiju, ponio je sa sobom loptu. U Splitu se na rivi sastao sa splitskim težacima i ribarima. Na rivi je bilo dosta muha pa su se sklonili pod murvu pod kojom su plinaru zamjenjivali emisijom prirodnih plinova. Kada je iz brzdara počeo vaditi sir i slaninu, jedan od težaka, očito student, ugledao je dušicu i zavikao: Vidi lopta, na što su ga u čudu ostali Splićani zapitali: Ća je to. Zeluka je izvadio loptu,napuhao je, zašnjirao dušicu i bacio je pred njih, a lopta je veselo zaskakutala. Splitski student ju je uhvatio i rekao: Dat ćeš nam je pa ćemo mi osnovati klub. Zeluka je rekao: Moje mi…, oću, ali ćete klubu morati dati ime Hajduk Mijat Tomić jer ćemo mi svom nadit Tomislav čiju ćemo godišnjicu krunidbe uskoro slaviti u Duvnu.
Kako rekoše tako se i pogodiše. Zeluka odnese rakiju u Duvno, a Splićanima ostade lopta. S loptom se rodi klub. Klubu dadoše ime Hajduk,ali ne Hajduk Mijat Tomić kako ih je Zeluka uvjetovao. Promućurni splitski težaci su skontali da ce za njihov klub, ukoliko ispune Zelukine uvjete, navijati samo Brišničani, pa su odlučili Mijata ostavit na miru. Zato je bilo vise razloga, a glavno je taj sto su vidovito primijetili da ce za Hajduk, ukoliko mu ostane takvo ime, navijati svi hajduci iz bliže okolice i dalje u dubinu teritorija gdje je bila potreba za tom socijalnom skupinom vatrenih navijača, a ne isključivo Duvnjaci ukoliko bi mu bilo ime Hajduk Mijat Tomić. I tako se poče igrat nogomet u Splitu. Kako onda tako i danas!
Mate Kelava