DUVANJSKA PREZIMENA: Vidovići

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Vidovići žive u Tomislavgradu (2 obitelji, 7 članova).

Najprije tvrdnja, koja vrijedi za mnoge rodove, ni svi Vidovići nisu istog krvnog podrijetla.

Uz Vidoviće, koji su starinom iz sela Vidovića pokraj Čitluka (stara župa Brotnjo), a od kojih su, prema Nikoli Mandiću, nastali Martinovići, Falaci, Jerkići, Paponje, Tomići, Blaće, Pjede i Vučijaci, drugi su veliki ogranak Vidovići s livanjskog područja, nastali od roda Pravdića iz Dobrog pokraj Livna. I Vidovići sa zadarsko-šibenskog područja vjerojatno imaju vlastito krvno podrijetlo. 1620. godine spominju se u Banju na otoku zadarskog arhipelaga, Pašmanu, a Vidovići su zabilježeni i 1693. godine u zadarskom zaleđu u Gorici pokraj Zemunika. Od 1716. do 1721. godine Trogirskom biskupijom upravlja biskup Ivan Vidović, rodom iz Šibenika.’ Zabilježeni su kao katolici “u Polači i Biskupiji pokraj Knina, a starinom su iz Bosne. U drugim dijelovima Dalmacije (lmotska, Vrgorska i Cetinska krajina) prema nekim nagovještajima potomci su ogranka Vidovića iz Brotnja, ali o tome malo kasnije u ovom radu.

U Vidovićima, koje je biskup fra Pavo Dragićević imenovao kao Vlačiće (Vlacichi), 1741/42. godine zabilježeno je 60 osoba s prezimenom Vidović, organiziranih u 6 obitelji kojih su glavari: Ante (25), Stipan (10), Ivan i Petar(po 7), Ivan drugi (6) i Mijo (5). Dragićević je zabilježio i 5-članu obitelj Stipana Vidovića u Sarajlijama, na Duvanjskom polju.

Godine 1768. svi stanovnici osim 25-člane obitelji Doko nose u Vidovićima prezime Vidović (13 obitelji, 79 članova): Jakov (14), Lovro (10), Mijo (9), Luka (7), Grgo, Jozo i Matina (po 6), Aleksa, Blaž, dvije

udovice – Angela i Lucija (po 5), Petar (4) i Šimun (2). Biskup Bogdanović je zabilježio u Rakitnu jednu obitelj s prezimenom Vidović-Mijinu s 14 članova, za koju V. Pa1avestra pretpostavlja “da joj je najvjerojatnija matica iz koje su Vidovići mogli doći na rakitsko područje Brotnjo (Vidovići)“.

Pripadnike roda Vidovića susrećemo kao raseljenike u Brotnju susjednim područjima već u 17. stoljeću. Godine 1686. u Zadvarju je zabilježena 10-člana obitelj Pave Vidovića, koji pripada izbjeglicama iz imotskog sela Proložac, u koje su vjerojatno doselili iz Vidovića u Brotnju. Iz te svoje postojbine Vidović i nakon što je oslobođena Vrgorska krajina sele u Vrgorac, a među njima je i harambaša Jure Vidović. U”Razgovoru ugodnom naroda slovinskog” fra Andrija Kačić Miošić u “junake od Vrgorca”, koji su se srčano borili protiv Turaka, ubraja i dvojicu Vidovića.’ Pripadnici ovoga roda, koji danas žive na području donjeg toka Neretve (Metković, Opuzen, Vid, Bili Vir, itd.) potomci su Vidovića doseljenih s vrgorskog područja.

U Cetinskoj krajini Vidovići se spominju 1725. godine u Biskom, selu u jugoistočnom dijelu tog područja, gdje su uključeni u banderiju harambaše Marka Akrapa Sučića, a od 1775. godine pojavljuju se i u matičnim knjigama kao stanovnici sela Udovičića.

Livanjski se Vidović i pojavljuju 1815. godine u popisima umrlih od kuge u župama Donjeg i Gornjeg livanjskog polja, u selima Dobro, Lusnić i Kovačić. Nema ih ranije, jer su se do tada zvali Pravdići.

Biskup fra Pavo Dragićević bilježi 1741/42. godine u Dobrom tri obitelji s upisanim prezimenom Prandich (Stipanova s 12 članova, Vidova s 10 i udovice Anastazije s 2 člana) i jednu lO-članu obitelj s prezimenom Brandich (Bernard). Gotovo sigurno ta dva su krivo upisana ili prepisana prezimena umjesto točnog Pravdich. O tome svjedoči i popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine, kada u Dobrom obitavaju 4 obitelji s prezimenom Pravdić: Petrova s 19, Antina s 18, Markova s 12 i Ivanova s 9 članova.

Danas Vidovići nekoć Pravdići žive u Dobrom, Podgradini, Smrčanima, Biloj, Srđevićima i Potočanima.

Duvanjski su Vidovići iz Mijakova Polja, odakle su neki doseljeni i u Tomislavgrad, sebe smatraju starosjediocima, koji su se “svuda selili.”

Oni su vjerojatno iz grane livanjskih Vidovića, iako ne treba posve isključiti i mogućnost njihovog brotnjanskog podrijetla.

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.