DUVANJSKA PREZIMENA: Papići

DUVANJSKA PREZIMENA: Papići

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Papići žive u Vedašiću (34 obitelji, 151 član), na Kolu (6, 27), Tomislavgradu (6, 23), Sarajlijama (3, 15), Srđanima (1, 8) i Oplećanima (1, 5).

Prvi spomen roda Papića je onaj iz 1596. godine, kad su u noći između 6. i 7. travnja u Klis, tada u turskim rukama, ušli splitski plemići Ivan Alberti i kliški zavjerenici, ojačani s 80 uskoka s Brača pod zapovjedništvom Miloša Slavičića i Jurja Vuknića, a u zoru su im u pomoć stigli, uz ostale, i 200 Poljičana pod zapovjedništvom poljičkog kneza Pave Papića. Dakle, Papići su stari rod Poljičke kneževine, a bilo bi dobro dodatnim istraživanjima utvrditi eventualne veze izmedu poljičkih i duvanjskih Papića.

Prezime Papić u potalijančenom obliku Papicchio sačuvalo se ti Moliških Hrvata u Italiji, koji su iz Dalmacije, pretežito iz Poljičke kneževine, doselili krajem 15. i početkom 16. stoljeća.

Duvanjski su Papići starinom iz Vedašića, gdje je 1741/42. Godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio 36-članu obitelj Mije Papića (Michael Papich) i 20-člano domaćinstvo Jure Papića. Istodobno su nastanjeni i na livanjskom području: Priluci 6-člana obitelj Jure Papića, a u Strupniću je tadašnje boravište 8-članog domaćinstva Jure (opetl) Papića.

Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović zatiče u Vedašiću 25- članu obitelj Bariše Papića i 17-člano kućanstvo Ante Papića. Nema ih više na livanjskom području, a današnji livanjski Papići u Lusniću i Gornjim Rujanima, tvrdi M. Petrić, nemaju krvne veze sa spominjanim Papićima iz 1741/42. godine, već su doseljenici sa Sviba, u Imotskoj krajini. Ovu predaju preuzima i V. Vrčić, iako nije naveo ni jedan dokaz da su Papići ikada živjeli na Svibu.

Što se pak tiče kupreških Papića, navodimo dio zapisa K. Draganovića, s nakanom da ilustriramo što su sve morali pretrpjeti Hrvati katolici da bi opstali na hrvatskim povijesnim područjima. “Kad su u Vedašiću pogorjeli, gdje su bili kmeti bega Kapetanovića, odselili su jednim dijelom u Šujicu pa u Baljke i na Kupres 1852. godine, najprije u Botun, pa u Kukavice i konačno oko 1855. godine u Goravce. Doselila braća Ivan i Pero Papić, prvi s 3, a drugi s 2 sina, dok su im bratići otišli u Rastovce pokraj Travnika. Na Kupresu su davali begovima petinu priroda, a “caru” desetinu. Osim toga morali su kao kmeti odrađivati i begluk “rabotom”, besplatnim radom, a sve što na njemu rodi bilo je begovo. Begu su davali također svako deseto janje. Svinje nisu smjeli držati. Narod se najviše hranio zobovim kruhom i mlijekom a meso su jeli samo o Božiću i još dva – tri puta na godinu. Teško stanje kmetova pokazuje i slučaj Papića: u 10 godina 7 su puta promijenili zemlju. “Opotribili” bi, ostali i bez mala (stoke, op.A.I.) i radne snage, pa ih bezi digli, jer nisu mogli zemlju obrađivati.

Papić i u kupreškim Osmanlijama također su podrijetlom iz Vedašića. “Potječu od dva brata koji su bili u najmu u Zvirnjači, pa se jedan oženio u Osmanlijama, tu ostao i doveo tamo i svog brata.”

I Papići su se poput još nekih starosjedilačkih duvanjskih rodova raselili po gotovo svim hrvatskim povijesnim prostorima.

 

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.

Leave a Reply