Danas na duvanjskom području Bilići žive u Kovačima (1 obitelj, 3 člana), Letki (4, 26) i Tomislavgradu (5,14).
U osnovi je prezimena bil, ikavski oblik pridjeva bijel. Od pridjeva bil nastalo je vlastito ime ili nadimak Bile, prema kojoj su Bilići iz Studenaca u Imotskoj krajini i dobili prezime.
Bilići nisu istog krvnog podrijetla. Najbrojnija i najutjecajnija za daljnju sudbinu ovog roda je grana Bilića sa Studenaca u Imotskoj krajini. Njoj pripada najveći dio Bilića u Imotskoj krajini (Studenci, Aržano, Proložac, Ričice), te onih na livanjskom području (Miši, Zastinje, Veliki Kablići, Prispa, Žirović i Ljubunčić). Zapadnohercegovački Bilići su preci današnjih njihovih prezimenjaka u Runovićima u Imotskoj krajini, dok su Bilići iz Biorina doseljenici iz Omiške zagore. Bilići u Cetinskoj krajini podrijetlom su s hercegovačkih i imotskih prostora, ali su i preci današnjihBilića u Lusniću pokraj Livna, a njihovi se prezimenjaci u Žabljaku, također pokraj Livna, smatraju potomcima Bilića iz zapadne Hercegovine. O nastanku studenačkih Bilića ostala je samo legenda.
“Osman-aga Glendić bio je vezir Imotskog kadiluka. Oženio se Mandom Lenković, sestrom Ivana (Ive) Senjanina, koja mu je rodila sina Osmana kojeg su iz zasjede ubili kauri. Manda se sa sinom vratila bratu Ivi, gdje je i umrla. Sin Bile po nagovoru rođaka u Senju vratio se u Studence. Tu se oženio i imao sina. Kao udovac oženio se s djevojkom iz Medova Doca. Ta mu je rodila šest sinova.”
Budući da je Ivo Senjanin živio između 1520. i 1600. godine, to bi trebalo biti s manjim odstupanjima i vrijeme života njegove sestre Mande, majke Biline. Ako legenda ima i globalnu povijesnu utemeljenost, onda bi četvorica Bilića, koje susrećemo početkom 18. stoljeća u raznim ispravama, mogli biti Bilini unuci ili pak praunuci.
Prvi u ispravama spomenuti Bilić je Andrija, koji je 2. veljače 1720. godine u Imotskom bio kum na krštenju Turčina Smaje, koji je dobio novo …. ime Mijo, a sakrament mu je podijelio karizmatični imotski franjevac fra Stipan Vrljić.
Spomenutom Andriji Biliću i njegovoj 4-članoj obitelji, a on je obavljao dužnost harambaše, mletačke su vlasti 1725. godine dodijelile 9 kanapa zemlje i 3 kanapa livade. Istom prigodom u istoj ulozi našla su se još trojica studenačkih Bilića: serdar Marko Bilić s 32-članom obiteljskom zadrugom dobiva 9 kanapa zemlje i 3 kanapa livade, 5-članom domaćinstvu Stipana Bilića pripalo je 5 kanapa zemlje i 3 kanapa livade, dok je 8-člano kućanstvo Grge Bilića povećalo svoj posjed za 2 nova kanapa zemlje. Godine 1739. u Stanju duša župe Studenci upisane su ” dvije obitelji s prezimenom Bilić: Markova i Stipanova s 29 odnosno 8 članova.’ Već spominjane obitelji Andrije i Grge Bilića su nekamo odselile.
Današnji su Bilići u Aržanom (zaselak Podjaram) potomci spominjanog serdara Marka, koji je ovozemaljski život okončao 1743. godine. “Njegov sin Ilija, serdar, umro je 2. veljače 1766. godine, a njegov sin Ivan, jednako serdar, umro je 5. travnja 1821. godine. Njegov sin je Mate, opet serdar, imao 4 sina.’ Sin serdara Mate Stipan (Kiteša) Bilić oko 1840. godine doseljava u Aržano i on je rodočelnik aržanskih Bilića.
Što se pak tiče proloških Bilića, oni su potomci Nikole Bilića, rođenog na Studencima 1819. godine, koji doseljava u Proložac i ženi se Anđom Radeljić, ostajući na ženinstvu.
“U Ričice su, tvrdi V. Vrčić, doselili sa Studenaca vrlo rano, jer ih matica krštenih spominje 1768. godine.
Isti autor tvrdi da Biliće u Trogiru “nalazimo kao doseljenike sa Studenaca, te da je Jela Bilić sa Studenaca zapisana u matice župe Skoplja (današnje Uskoplje ili Gornji Vakuf) 16. siječnja 1755. godine.” U Biorine , najzapadnije selo Imotske krajine, Bilići su doselili iz Katuna, u Omiškoj zagori iza 1700. godine.”
Današnji Bilići u Runovićima, u Imotskoj krajini, potomci su Bilića, doseljenih iz zapadne Hercegovine. Pripadnike tog je roda 1741/42. godine zabilježio biskup fra Pavo Dragićević: u Drinovcima pokraj Gruda 8-članu obitelj Ivana Bilića, te u Grabu pokraj Ljubuškog 5-člano domaćinstvo Nikole Bilića. Dragićević je upisao i 10-članu obitelj Ivana Bilića u Ljubunčiću pokraj Livna. Njegov nasljednik na biskupskom tronu fra Marijan Bogdanović zabilježio 1768. godine u Ljubunčiću 31-člano domaćinstvo Petra Bilića.
Bilići, koji danas žive na livanjskom području: u Miširna, Zastinju, Velikim Kablićima, Prisapu, Žiroviću i Ljubunčiću, smatraju se potomcima doseljenika sa Studenaca, dok Bilići iz Žabljaka drže kako im je podrijetlo od Posušja, a oni u Lusniću čuvaju predaju da su im preci doselili iz Potravlja pokraj Sinja.
Brojni su pripadnici roda Bilića ostavili u 17. i 18. stoljeću pisane tragove o svojoj nazočnosti u Cetinskoj krajini, kao primjerice u Hrvacama, gdje su početkom 18. stoljeća upisani u sklopu banderije harambaša Grgura Cvitkovića;” Ante Bilić pokojnog Nikole iz Hrvaca duguje 1785. godine trgovcu Anti Radonjiću i obećava mu dug vratiti u žitu; 12 iste je godine u Sinju Mate Kunić pokojnoga Jure iz Kupresa kupio od Grge Bilića iz Dugopolja konja za 4 cekina u zlatu; 13 u više se navrata spominje conte Frano Marija Bilić, plemić iz Trogira, koji irna imanja u Sinjskom polju i sve obveze koje iz toga proizlaze.
Duvanjski Bilići nisu u krvnom srodstvu s sporninjanim prezimenjacima, jer su nastali od starog brišničkog roda Musića: u maticama krštenih župe Bukovica 1896. godine upisano je rođenje Stane kćeri Ante Musića-Bilića iz Brišnika i majke Anđe Jurić iz Stipanića; godine 1897. ubilježeno je i rođenje Joze sina Joze Musića-Bilića iz Brišnika i majke Barbare rođene Sušilović iz Roškog Polja.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.
Foto/ slika: Ivica Jurčević/ google