DUVANJSKA PREZIMENA: Bagarići

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Bagarići žive u Mesihovini (78 obitelji, 376 članova), Bukovici (48 obitelji), Brišniku (20), Omolju (5, 27), Letki (4, 26) i Lugu (4, 23).

Starinom su iz Mesihovine, iako postoji i pretpostavka da je to Sarajevo. “Po jednoj mutnoj tradiciji, zabilježenoj u Bukovici kod Duvna, Bagarići su starinom “od Sarajeva”; odakle su došli pred više stotina godina na Duvno. Makar ta vijest zvuči slabo vjerojatno, bilježimo ipak, možda donekle u njezinu potvrdu da je već 1741. u Sarajevu, umahali Latinluk, bila obitelj Bože Bagarića, a 1768. u istom gradu već četiri.

Najstariji pisani spomen o Bagarićima je onaj od 21. srpnja 1735. godine, kada je makarski biskup Stipan Blašković u sklopu pastirskog pohoda Bosni Otomanskoj “blagoslovio trave, vodu i sol katolicima i muslimanima, slavio misu, pripovijedao i krizmao veliki broj djece i odraslih, podijeli zapise i otiđe u selo Miljacku (zaselak Mesihovine, op. A.I. ) odsjednuvši u kući Jakova Bagarića.”

Jakov je Bagarić glavar 23-člane obitelji, koju je u svoj popis 1741/42. godine uvrstio biskup fra Pavo Dragićević. U Mesihovini tada žive još tri obitelji s tim prezimenom: dvojica Grga s 10 odnosno 8 ukućana i 1O-člana obitelj Marka Bagarića” u Brišniku tada obitavaju dvije Bagarića obitelji: Jerkina sa 17 i Filipova s 12 ukućana; 5-člana obitelj Bože Bagarića živjela je u Dunićima (tadašnji naziv za Soviće pokraj Gruda).

Dakle, brojke idu u prilog tezi da su Bagarići starosjedilački duvanjski a ne sarajevski rod, jer 1741/42. godine na duvanjskom području živi 6 obitelji s 80 članova i vjerojatno s Duvna odseljena 5-člana obitelj u Dunićima. I popis biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine još više potvrđuje pretpostavku o duvanjskom podrijetlu Bagarića, jer u Mesihovini žive 4 obitelji sa 72 člana (Markova s 25, Lovrina s 18, udovice Kate s 15 i Nikolina s 4 člana) a u ostatku Duvna još su 3 obitelji Bagarića s 32 ukućanina (u Bmišniku i Crvenicama Markova i Grgina obitelj s po 12) i u Cebari (Jozina sa 8 članova).

Sarajevski Bagarići mnogo su neuvjerljiviji u brojkama: 1741/42. već spominjana 6-člana obitelj Bože Bagarića (Natalis Bagarich) a 1768. u domaćina Bože, glede broja, u obitelji nema promjena, dvije su obitelji s po 4 člana – Ivanova i Stipanova, dok Pavino domaćinstvo ima 3 člana. Iza popisa 1768. godine pripadnici ovog roda postupno se sele u obližnju Bukovicu ali i na kuprešku visoravan. “Na Kupresu oni najprije dolaze u selo Juriče pod Plazenicom; doseljuju iz Bukovice, što znači svakako nakon 1768., a samo selo Juriči do toga doba uopće još nije postojalo. Na Kupres dolaze prije 1777., jer se 21.3. te godine rodio Stipan (fra Bono) Bagarić. Iz Juriča prelaze najprije u Rastičevo, Grbešinu dolinu, kamo ih naseljuje beg Miralem, ali za kraće vrijeme, jer odlaze u Stražbenicu gdje su oni i danas. Tu ih je pratila posebna sreća; janjilo im se godišnje 500 ovaca. Iz Stražbenice preselili su u sela sve tamo do Otinovaca.

Danas Bagarići na kupreškom području žive u Bilom Potoku, Stražbenici, Osmanlijama, Zloselima i Otinovcima.

S duvanjskog područja Bagarići između 1770. i 1810. godine doseljavaju i u sjevernu Bosnu, na derventsko-plehansko područje, u sela Sočanicu i Mišince. U maticama župe Plehan 1791. godine je zabilježeno doseljenje u Sočanicu Martina Bagarića i njegove supruge Mande rođene Tolić “od Duvna”.

Bukovička grana Bagarića karakteristična je i po tome što je Katoličkoj crkvi dala više svećenika, ponajviše franjevaca. O najpoznatijem od njih fra Ivi (1842 – 1787) njegov mlađi imenjak zapisuju i ovo: ” … u neku ruku postao je legenda: kazivanje i priče o njemu se još čuju; priča se o njegovoj snazi, neustrašivosti i svađama s Turcima; o njegovu konju Vrancu i utrkama s begovima. Osim župničkog i svećeničkog poziva i rada – župnik u Duvnu i Seonici – bavi se i političkim poslovima: jedan je od fratara koji su 1875. godine išli u Imotski na poklon bečkom caru Franji Josipu; s ustanicima na području Kamešnice (1875. – op. A. 1.) bio je u dosluhu i vezama, i tako je pripremao narod na ustanak protiv Turaka i na dolazak austrijske carske vojske koja će u ljeto 1878. godine zaposjesti Bosnu i Hercegovinu. Dočekao je tu godinu, ali ne i dane: umro je u Seonici samo tri mjeseca prije ostvarenja svog sna (8. svibnja).

Fra Ivo Bagarić mlađi (rođen 1919.) uz zapažen svećenički rad i dužnosti u franjevačkom redu bavi se znanošću i publicistikom, objelodanivši “Kumaran ili Betlehem”, monografiju župe Bukovica zatim pet knjiga za potrebe svećenika – propovjednika i kultnu knjigu “Duvno-povijest župa duvanjskog samostana”, kojom je osigurao visoko mjesto među zaslužnim Duvnjacima svih vremena.

Trenutačno još trojica svećenika roda Bagarića iz Bukovice služe Bogu i narodu: fra Mirko (rođen 1949.), dominikanac Stipe Bagarić (1941.) i dijecezanski svećenik Jakov Bagarić (1925.), inače rođeni brat fra Ivin. Preselio u vječnost upravo kad je rukopis ove knjige završavan. Pokoj mu vječni!

 

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.

Foto: Ivica Šarac