CRKVENI JEZIK ILI CRKVENI STIL?

objavljeno u: JEZIČNE NEDOUMICE | 0

   U jednoj zagrebačkoj knjižari uzeh u ruke omanju knjižicu pod naslovom Hrvatski crkveni jezik da je malo prolistam. Listajući je i nasumce čitajući pojedine dijelove, začudih se da nije riječ o crkvenome jeziku već o crkvenoj terminologiji ili crkvenome stilu. Crkveni je jezik onaj jezik koji se upotrebljava kao liturgijski jezik neke kršćanske zajednice. Tako je latinski jezik gotovo dva tisućljeća bio liturgijskim jezikom Katoličke crkve, a staroslavenski jezik od IX. stoljeća liturgijskim jezikom slavenskih nacionalnih crkava bizantskog obreda. Osim toga, u kršćanskoj su liturgiji postojali i drugi crkveni jezici: aramejski (starosirijski), grčki, koptski, armenski, gruzijski; nakon reformacije crkvenim, liturgijskim jezikom postaju nacionalni jezici francuski, nizozemski, njemački, a nakon Drugoga vatikanskog koncila sredinom XX. stoljeća latinski se jezik u liturgiji zamjenjuje nacionalnim jezicima (hrvatskim, francuskim, njemačkim …).

   Crkveni je stil crkveno nazivlje i crkvena terminologija, ukupnost leksičkih i stilskih pojedinosti koje daju posebnu boju crkvenoj riječi, pisanoj ili govorenoj. Prema modernoj lingvistici standardni je jezik sam po sebi stilski polivalentan i ima pet funkcionalnih stilova (razgovorni stil, beletristički stil, publicistički stil, znanstveni stil i administrativni stil). Svaki od tih stilova ima svoje podvrste i katkad hibridne, miješane oblike. U najširem smislu riječi, crkveni stil pripada religijskom stilu, a religijski je stil dio stručnoga stila, znanstvenoga. No u užem, konkretnom smislu, on može imati hibridne, miješane oblike. Crkvena teološka, filozofska i pravna terminologija tvore crkveni stil u najširem smislu riječi, dok je crkveni liturgijski stil miješani, hibridni stil, jer uključuje spomenuto stručno nazivlje, ali i različite biblijske književne oblike.

   Dakle, u Katoličkoj crkvi nekoć se upotrebljavao latinski jezik, sa svim svojim crkvenostilskim oblicima, a danas se upotrebljava živi nacionalni jezik (hrvatski, talijanski, njemački, francuski … ) također sa svojim crkvenim stilom (liturgijskim, crkvenopravnim, filozofskim i teološkim nazivljem).

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac