Štioci moji, umisto da nas tri pajdaša ovih korizmenih dana ljudikamo o Uskrsu, svako jutro, uz kavu, najprije razgovaramo o ruskom zlotvoru Putalju i o njegovim najnovijim antiukrajinskim zločinima, pa tek onda o svemu ostalom. Odma na početku korizme smo se dogovorili da ćemo u korizmi malo žešće molit Boga da Putalj ostavi na miru ne samo naše rodijake Ukrajince, nego i cili svit, i tog se dogovora držimo; čak svaku večer gledamo i molimo za tu nakanu priko Laudata. Uostalom, svaka čast rabrim Ukrajincima, ali da se mnogi svicki kršćani ne mole za njih i mir u svitu, Ukrajina bi pod Ruse, sva, davno pala.
Međutim, na Veliki petak smo, ne znam zašto, ali ne virujem da je slučajno, najviše pričali o najvećem stradanju Rvata u poznatoj nam povisti, o Blajburškoj tragediji. Na to nas je potaklo sve ono što se svake godine u ova doba o tome piše i priča, a naročito tekst jedne dame objavljen 02. 04. 2022. u srpskorvackom Večernjem pod naslovom Kronologija zabrane skupa na Blajburgu.
Rodijak Iko je prvi započeo: – Ja sam pročito taj tekst, pa se stvarno pitam je li moguće da nam je austrijski parlament zabranio sićat se, komemorirat, našim patnicima i stradalnicima na Blajburgu. Taj svoj čin parlamentarci su nazvali neobvezujućom rezolucijom. Kakva je onda obvezujuća, kad je ovakva neobvezujuća? Parlament je to izglaso na temelju aktivnosti neke zelene parlamentarke Olge i uz potporu tzv. austrijskog stručnog povjerenstva. Pitam se kako nekakva Olga može nešto predlagati; zar Olga nije bilo ime kletoj Grginoj kobili? U spomenutim novinama piše da nam se komemoracija zabranjuje „zbog natpisa na spomen pločama, transparentima i značkama, odnosno bedževima koji su nošeni i održanim govorima… Dopuštena je samo misa i sjećanje na mrtve u Blajburgu, a sve ostalo je zabranjeno“. A misa se ne može održati na dilu našeg Blajburškog polja, nego u nedalekoj austrijskoj crkvici, i to 13. ili 14. svibnja. Zašto se inače Blajburška komemoracija ne održava isključivo 15. svibnja; pa zar NDH nije tog datuma kapitulirala? Ko nas to zbija u koruške crkvice i progoni s mista s kojeg je u smrt otišlo oko petsto tisuća Rvata i Rvatica, što vojnika što civila? Ti austrijski vlastodršci su naredili da se s mista komemoracije ukloni i natpis na kamenu zbog toga što je na njemu naslikan višestoljetno rvatski nacionalni grb, koji su koristili ne samo ustaše, nego i hrvatske ustanove prije ustaša, kao i Franjo Tuđman sve dok se nije dočepo vlasti. Koja drskost. Austrijanci misle da smo mi još uvik njijova kolonija. Tada im naš nacionalni grb nije smeto. I ko je najaktivniji u ovoj antiblajburškoj i antirvackoj hajki nego jedna koruška Slovenka, koja sigurno ne zna da je nekad pokrajina Koruška bila u sastavu rvacke pokrajine Karantanije. Ništa neobično, kako će Olga volit naše kad ni njezini nisu volili svoje. Zar se koruški Slovenci nisu izjasnili referendumom 1920. da će radije biti u sastavu države austrijskih nego u sastavu države slovenskih pokrajina? Ne bi me iznenadilo da je neko od Olgina roda sudjelovo u likvidaciji rvacki vojnika i civila poslije Drugog svickog rata po slovenskim šumama i jamama. Davno sam pročito u Večernjem izjavu jednog slovenskog velikog oznaša da je u Sloveniji ubijeno oko 195 tisuća Rvata, vojnika i civila, prema njegovoj evidenciji. Reko je da on nije ubijo nego samo zapisivo po službenoj dužnosti. Ako nastavi istraživat, rabri gospodin Leljak će brzo doći do ove cifre. Zločin ne triba ni preuveličavat, ni umanjivat. Zbog čega je naš književnik, Ivan Aralica, piso roman o četveroredu, i film se na tu temu snimo, kad su moj did i njegova dva brat išli kroz Sloveniju u osmeroredu. Kad su ih Slovenci razridili, onda je nasto četverored. Uostalom, oni su ubili i oko petnest tisuća svoji belogardejaca.
-Ne mogu virovat – kum Mate se uteče u rič rodijaku Iki – da nam Austrijanci mogu zabranit na našem tlu upotrebljavat rvacke nacionalne simbole i pozdrave; tlu na kojem se nalazi spomen obilježje na Blajburškom polju, koje je u vlasništvu Počasnog blajburškog voda. Rvat ima pravo na svom komadu zemlje obući se kako ga je volja, nosit oznake kakve ga je volja i govorit, ne vriđajuć nikog, šta ga je volja. Nećemo valjda dolazit na Blajburg s titovkama i crvenom petokrakom na čelu. Hajl Hitler na Blajburgu može izgovorit samo provokator, odnosno nepretlj Rvata i Rvacke. To nije rvacki pozdrav nego te habsburško-hitlerovsko-masonske tvorevine; neovisne a o svačem i svakom ovisne; tvorevine koja je ubila ne samo P. Zrinskog i K. Frankopana, nego i mnoge druge rvacke velikaše i velikane; tvorevine koja je spričila ponovno sjedinjenje rvacki zemalja Bosne i Ercegovine s maticom zemljom Rvackom; tvorevine koja je okupirala i exploatirala stoljećima sve rvacke zemlje, a neke i izgrađivala ako joj je to bilo potribno za exploataciju…
Sad sam se ja uteko u rič kumu Mati. Umisto da smirim, ublažim, svojim ričima, rodijakovu i kumovu žestinu, ja sam je, izgleda, još više pojačo:
-Takvi postupci austrijske vlasti, i (ne)reagiranje na to tobože rvacke vlasti, mene izgoni iz pameti jer sam ja sin čovika s Križnog puta. Nije im bilo dovoljno što su ubijali žive, pa sad ubijaju i mrtve Rvate. Tribalo bi zatražit da se taj austrijski parlament ispriča tom svojom rezolucijom za ubojstva svih Rvata koje su, dok smo bili u zajedničkoj državi, poubijali, da nam se ispričaju za propast NDH, da nam vrate sve umjetnine koje su opljačkali po rvackim zemljama… Neka taj austrijski od više nacija sklapani narod zabranjuje svoje nacističke a ne naše rvacke i ustaške simbole. Uostalom, ustaše nisu bili ni nacisti ni fašisti, nego osloboditelji rvacki zemlja, premda su uz pomoć i jednih i drugih pokušali obnovit državu Rvacku, za razliku od titoista koji su obnavljali i obnovili prokletu Jugu. Znate da često kažem: kome god smeta što je Rvat za dom spreman, taj je za Rvate i Rvacku prava neman. I čemu tolika rasprava o razlikama domobransko ustaškog od partizansko komuističkog pokreta, kad je svakom, ko oće bit pošten i pravedan, jasno da je prvospomenuti pokret bio za interes rvackog naroda i države a drugospomenuti za jugoslavenske i srpske interese, te da je prvospomenuti napravio znatno manje zločina za vrime Drugog svickog rata rata, nego drugospomenuti poslije svršetka tog rata.
Uh, oprostite nam na oštrini i žestini našeg razgovora, štioci moji, jer smo sva tri bili, svak na svoj način, u nedavnom Rvackom obrambenom ratu, rvacki branitelji, a i sinovi smo ili unuci na Blajburgu nastradalih.
-Nećemo više – reko ja – na ovu temu prijatelji moji. Ajmo nešto ostavit za dogodine a priksutra, na Uskrs, se iz dna duše pomolit našem Spasitelju da oprosti grije i njijovim i našim radi općeg dobra i spasa duša, jer samo nas zajedništvo i suvezluk s Bogom može spasit od pošasti koja je se na ovaj naš planet nadvila. Međugorska gospe, spasi Ukrajince, Rvate i cili svit od svih vrsta sotonističkih nauma, molimo te! Amen.
Zagreb, 20. travnja 2022. B a r i š a