Pokojni Bože Vukadin-Šćeta i njegova žena Cebarka iza sebe su ostavili puno djece – nekoliko muških od kojih je najstariji Ivan prije nekoliko godina i sam umro, i četiri kćeri.
Najstariju od njih znam po nadimku Gara, dok mi je njeno krsno ime nepoznato, budući da je Gara pola generacije starija od mene.
Poslije Gare na svijet su banule njene mlađe sestre Ivanka, Marija i Dražana. Marija je moja generacija i zajedno smo išli u školu, udana je u Kongoru, a sada s obitelji živi u zagrebačkoj Dubravi.
Gdje su se udale Ivanka i Dražana ne mogu se sada sjetiti.
Zato znam da se je Gara, dok smo mi još bili djeca, udala u duvanjsko selo Jošanicu, za svoga Barića koji je njoj na silo dolazio u plavom volkswagenovom busiću, u kojemu su oni pak nakon vječanja sa djecom redovito dolazili u naše selo.
Poput svojih sestara i Gara je izrazito lijepa, a zbog tamne kose po kojoj je vjerojatno i dobila nadimak, njoj najviše sliče tamnoputi brat Marko i sestra Dražana.
Ostala Cebarkina i Šćetina djeca su malo svjetlija od njih.
Barić je svoju Garu oženio početkom sedamdesetih godina, u vrijeme kad je Šćeta nabavio drugi televizor u našem selu – prvi je bio u Šarcima, kod Paške i Lučuše – postavljen na vrhu zelenoga kredenca u maloj „kujini“, gdje smo redovito navraćali.
Za vrijeme crtanoga, a posebno ako bi bila neka utakmica ili dobar film, u maloj prostoriji znalo bi se stiskati po dvadesetak glava, manjih i većih. Druga djeca bi posjedala po podu, a Šćeta bi, ako je bio neki film s titlovima, za mene rezervirao počasno mjesto na kauču, da mu mogu čitati što govore Švabe.
Uh, kako mi je samo moj smotani brat Marinko zavidio na privilegiji, ali nisam mu ja kriv što ni onda nije znao sva slova, no to je druga priča.
A posebno ponosan bih bio kad bi Šćeta svojoj Mariji rekao:
„Osušilo se Blagino grlo, donesi mu čašu razmućenog soka!“
Ja bih gledajući u Marijine oči znao proliti koju kap po džemperu, ali to nitko osim nje ne bi ni primijetio, jer su svi buljili u crno-bijeli ekran.
U to doba, dakle, Šćetina Gara se udala za Barića na Jošanicu.
Ako se pravilno sjećam njihovi svatovi su se vozili autobusom, ali možda sam to pomiješao s ispraćajem svoje tetke Kate u Stepen, no ni to nije bitno za ovu priču.
Bitno je samo Šćetino i Cebarkino srce – srce za djecu i one koji su imali manje od njih, iako oni sigurno nisu posjedovali puno, ali su imali veselu djecu, nezamislivi televizor i punu kuću bučne čeljadi.
Ah, da, imali su i puno drva jer je Šćeta, kako sam napisao u jednoj drugoj priči, svoju obitelj hranio tako što bi u Vranu sjekao bukve, za sebe i za druge Mandoseljane, iako je imao samo jednu ruku, a na onoj „zdravoj“ tri ili četiri pokretna prsta, dok je njegova Cebarka pekla najbolji kruh u selu, ispod sača.
Gara i Barić živjeli su u Jošanici, i ne znam koliko djece imaju, ali za jednoga sam nedavno čuo.
Bare, ili Bariša Krajina, rođen je kako vidjeh na fejsu početkom sedamdesetčetvrte godine, dakle baš u vrijeme kad smo mi prljali ganjak i kujini njegovih mandoseljskih djeda i bake.
Bare je od svoga djeda očito naslijedio talent i marljivost, pa ima tvrtku za ogrjev koju je nazvao kratko i jasno „Šćeta“, što je u duvanjskom kraju marka vrjednija od američke Coca Cole, budući da je Šćeta pojam jakog, marljivog i velikodušnog čovjeka i drvosječe.
Jutros pročitah da je Bare Krajina ljudina na svoga ćaću i djeda, pa je zbog zahlađenja popraćenoga strahom ljudi od zaraze virusom odlučio potrebitima darivati drva za ogrjev, koja će iscijepati i dovesti na dogovoreno mjesto, naglašujući pritom kako će svima koji se jave drva biti dostavljena u određenoj količini i „za svakoga isto”.
E pa, nek sad netko kaže da izreka „Jabuka ne pada daleko od stabla“ nije istinita.
Pored takvog djeda Šćetin unuk Bare nije ni mogao biti drukčiji, nego pravi ljudina.
Hvala mu!