BIJEG U JEZIK

objavljeno u: JEZIČNE NEDOUMICE | 0

   Kad bismo narušavanjem nekoga gramatičkog pravila mogli spasiti neki grad, fizičku, biološku, kulturnu i duhovnu sudbinu njegovih žitelja, zaista bismo bili ravnodušni, okrutni i nesmiljeni braneći jezično pravilo a žrtvujući grad i njegove stanovnike. No razbor nam i iskustvo kažu da je takva dvojba nemoguća u stvarnosti, a moguća samo u kakvoj priči ili legendi.

     Pa ipak nas, čini se, gosp. Z. A. stavlja pred takvu dvojbu u članku Vukovarcima žele oteti aveniju (Vjesnik, 9. VII. 1994, str. 17). U članku se miješa gramatičko sa semantičkim i etičkim, a to su tri različne stvari. Neosporno je da za agresije na Hrvatsku 1991. godine i u otporu toj agresiji Vukovaru pripada posebno mjesto, i to ne samo u prostornome, kronološkom smislu već i u etičkome. Stoga je posve dolično, ljudski i moralno primjereno – bez obzira na konačno rješenje tog pitanja – da u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda Vukovar nađe dolično mjesto, pa i primjereno simbolično obilježje, pri čemu se ne bi smjelo zastati na pukom imenu kakve ulice, avenije, prilaza ili trga. Međutim, iz toga nikako ne proizlazi da se to neosporno i zaslužno sjećanje ima obilježiti gramatičkom pogreškom te, ako se ta pogreška slučajno počinila, da se ne bi smjela ispraviti i da bi to ispravljanje vrijeđalo čast i uspomenu grada Vukovara. Dakle, nije jasno zašto bi se neka ulica ili avenija trebala zvati Ulica Vukovar ili Avenija Vukovar umjesto jedino pravilnoga Vukovarska ulica ili Vukovarska avenija?

     Ma koliko Krist, na primjer, značio kršćanima i ma što za njih bio, ma koliko Goethe značio europskoj univerzalnosti a Dante pjesničkoj, njihova imena prolaze kroz različne jezike pokoravajući se gramatičkim pravilima tih jezika i ništa ne gubeći od svoje veličine. Budući da u hrvatskome standardnom jeziku imenički nominativ nema pridjevske funkcije, u tome se jeziku kaže Kristovo evanđelje, Kristova muka, Kristova poruka  … , a ne „evanđelje Krist“, „muka Krist“, „poruka Krist“. Zbog istog razloga, premda je njemački posve pravilno Goethestrasse, francuski route Napoleon a talijanski Via Dante, hrvatski je pravilno samo Goetheova ulica, Napoleonova cesta, Danteova ulica. Nijedna od tih povijesnih ličnosti niša nije izgubila od svoje veličine prilagođujući se hrvatskoj gramatici i njezinim pridjevskim konstrukcijama, koje istodobno čuvaju i „metaforiku sastavnice“ osobnog imena i odnos osobnog imena i imenice (-ov /-ev). Stoga „duh nekog jezika“ ili gramatika nije „floskula“- kako to kaže gosp. A. – nego sustav dogovorenih znakova, ali normiranih, sustav koji se ne može olako zaobilaziti a da se pritom prenese jasna i suvisla poruka.

     Nije sporno da se sjedničenja neke komisije za preimenovanje ulica pod Sljemenom ne mogu usporediti s onim što se zbilo s Vukovarom niti mjeriti s vukovarskom epopejom. No sporno je – što izričito tvrdi gosp. A. – da se ta epopeja na hrvatskom jeziku može primjereno izreći samo nominativnom konstrukcijom: „Bila je to epopeja Vukovar“! Unatoč poštovanju prema drevnom Iliju (Troji) – koji bezobzirno razoriše i opljačkaše neki drugi barbari – hrvatskim se standardnim jezikom ne može reći „bila je to epopeja Ilij“, već samo „bila je to ilijska epopeja“ili Ilijada. Ni Marulić nije napisao „epopeju David“, već epopeju o Davidu, Davidovu epopeju, Davidijadu. Pa ako te dvije epopeje nisu ništa izgubile od svoje vrijednosti prošavši kroz pridjevsku konstrukciju, zašto bi se to zbilo vukovarskoj epopeji, Vukovarijadi? 

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac